22.03.2008., subota
ružičasti padobran
|
Kad su ga razapeli na kotač nije ni trepnuo, kad su ga mlatnuli velikom oštricom točno između glave i vrata na što je glava par puta odskočila od zemlje „tok, tok, tok“, nije ni osjetio, kad je deset carevih vojnika jednozvučno zapjevalo iz pušaka, nije mu se ni vlas pomakla, ali kad je ugledao padobrančiće maslačka prestravio se i bacio pod brod koji je prevozio ugalj za udaljena područja, južnije od dvadeset i neke paralele. Izronivši, još uvijek prestravljen, ali ne i mrtav od samoubilačkog postupka, pokušao je vlažnom krpom obrisati amneziju. Padobrančići maslačka... uho puno meda, grlo puno katrana, nos pun krvavih šmrkalja. Otomotorrinoceruslavatreniringologaritamski-log procjenio je da fobija ne dolazi od događaja u djetinjstvu nego recentnije situacije. Posttraumatski sindrom nastao je uslijed... Sjeti se, što je bilo? Bio si padobranac. Imao si preko pet stotina skokova. Ni jedan nije bio niži od dvije tisuće metara. Padobran si otvarao sto metara prije doskoka. Padobran je bio ružičast... Kupio si ružičasti padobran. To je to. Ružičasti padobran. Onda su ti se svi smijali, a tebi nije bilo smiješno. Zašto bi mu bio smiješan obični padobran. Smijali su se i nazivali ga pederom. On peder? Nikada u svojem životu nije pomislio na tuđi kurac. Nikada u svojem dugom životu nije osjetio ni tračak ljubavi prema muškom. Nikada si u dupe nije pokušao ugurati krastavac obučen u lubricirani kondom, a šupak namašćen niveom za lice ili barem kremom za hemoroide. Kad je izmlatio jednog, dvojicu pa čak i trojicu idiota koji su mu se kesili u lice, dobio je batine od ostale šestorice, ali se nije predavao. Drugom, trečem i petom izbušio je gume na automobilu, a prvog i šestog dočekao je u mraku i pomazio ih drvenom hrastovom letvom. Četvrtog je prijavio policiji za dvadesetku u šupi koju je sam podmetnuo. Iako sukobljen sa svim mogućim stranama nikada nije saznao zašto mu se smiju u rijetki brk. Bio je 21.03., petak čini mi se, i on je napustio padobransku sekciju i učlanio se u streličarski klub koji ovdje obitava, auuuu... koliko je već prošlo godina od osnutka. Nakon početnih grešaka i promašaja, postao je prvak. A onda je kupio rozne strjelice i nedugo potom morao je likvidirati predsjednika, tajnika i svih šest streličara zato što su ga nazivali pederom. On peder? Nikada u svojem podugom adrenalinom nabijenom životu nije na ulici zažvalio muškarca i pokušao svima pokazati da gej iz okej. Never. Nikada nije kupovao Men's health i navlačio kožicu na impressum. Nikada si u šupak nije ugurao otvorenu i ispijenu bocu Coca-cole. Mjesec dana i četiri sata nakon masovne likvidacije koja je izvršena u samo dva dana napustio je područje zločina i posvetio se uzgoju tulipana. Roznih. Kažu novine da je u samo pet minuta pobijeno 43 seljaka na sajmu stoke i poljoprivrednih strojeva, a jedan pas ugledao je Spasitelja. Vele, tri kilograma plastičnog eksploziva obloženog čavlima. A onda je zapalio svoje polje tulipana i stjecajem okolnosti završio kod oftalmologa koji mu je utvrdio stopostotni daltonizam s pomanjkanjem samoironije i trpljenja šale na svoj račun. Amneziju je izazvao kamion marke DAF s prikolicom punom konzervirane rajčice. Sretno užasašće. |
- 11:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #
20.03.2008., četvrtak
oči u džepu košulje, ispod zakopčanog kaputa
|
Jebote, u sinusima skladištim rakiju. Cijeli svoj život radim kao pipa za pijanu bagru. «Natoči samo, nije krv!» Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijem rakiju u prljave čaše, a ove se ništarije guraju, skaču jedan po drugome i naiskap truse jednu za drugom. Večeras imam sastanak s djevojkom. Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem. U cipelama uvijek nosim kamenčić. Za sreću. Jednom mi je pomogao kad sam zastao i pokušao ga izbaciti van. Ispred mene prohujao je automobil. Nabrijani mrtvački transportni. Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan. Takve stavljaju u vijence. Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala. Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu. Ali od praznih ruku da. To sam joj vidio u očima. «Sretan ti Uskrs» Pružila je ruku, a ja sam je stisnuo. Nakon toga pogledala je svoj dlan kao da će ugledati u kvadratni paketić smotanu novčanicu. Prije bi ugledala žuljeve od drkanja. Nisu prijelazni ali, vrag će ga znati u što se danas pretvaraju samotnjaci. Vjerujete li mi da nikada nisam drkao na nju? Ljubav boli, a ja nisam mazohist. Nisam dozvolio prodavačici da zabija nosinu u moja posla. Boli vas napudrana manja usmina što trebam. Pustite me da sam biram parfem kojim će se samo jednom pošpricati, a onda ga pokloniti svojoj materi. Nekoć davno pokušao sam definirati ljubav, vidjeti što se tu događa, što mogu očekivati. Stao sam na početku, kad mi se strašno pripišalo. Obilježih kuću neobičnog čovjeka i obične žene koja je prosječno umrla u neuobičajeno vrijeme za smrt – oko šest i trideset. Moraš na posao, a smrt ti prepriječila vrata. Onda sam shvatio da što se sporije zaljubljuješ to ćeš brže ishlapjeti kad kreneš na posao, lud od ljubavi, a u drvenom štoku zabodena kosa vrišti «Buuuuuu! Ja sam smrt! Bhuuaaa! Odbij! Nazad. Žena ti je umrla!» A meni je šef rekao da ako još jednom zakasnim da se mogu jebati. Za pola svijeće i vreću plastične ambalaže. Doktor po zvanju, a psihijatar po opredjeljenju rekao mi je da imam poremećaj. Kakav god bio, on me (poremećaj) postavlja u grupu koja nije sposobna voljeti, a da se to ne pretvori u opsesiju. Koja jebena opsesija? Vidim je, sviđa mi se, padnem u delirij, lebdim dva dana i onda igram šah s depresijom. Ova koja će dobiti gerber i jeftin parfem opizdila je nogom tablu, figure su letjele uokolo, jednu je progutalo sijamsko đubre i crklo kao zalog ljubavi na prvi pogled. Kad se zaljubiš na prvi pogled onda vidiš samo oči. Ostala masa koja ih okružuje čak ne treba ni postojati. Dovoljno je da uzmeš ta dva hipnotička oka i spremiš ih u lijevi džep košulje i zakopčaš kaput. Intenzitet moje ljubavi toliko je snažan da će ona ubrzo shvatiti zašto joj propuh zebe prazne duplje i optužit će me da sam bolesnik. Vratit ću joj oči i pokušati izgladiti stvar žutim gerberom. Mogu si ga nabiti u dupe i proizvoditi struju za Dalmatinsku zagoru. Jednom luđak, više puta luđak, dosmrtno luđak. Hoću li sada završiti ovo? Naravno. «Ajde mi se ti gaduro skeletava miči s vrata, ode mi trinaestica, još mogu trojkom pa presjesti na sedmicu!» |
- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
oči u džepu košulje, ispod zakopčanog kaputa
|
Jebote, u sinusima skladištim rakiju. Cijeli svoj život radim kao pipa za pijanu bagru. «Natoči samo, nije krv!» Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijem rakiju u prljave čaše, a ove se ništarije guraju, skaču jedan po drugome i naiskap truse jednu za drugom. Večeras imam sastanak s djevojkom. Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem. U cipelama uvijek nosim kamenčić. Za sreću. Jednom mi je pomogao kad sam zastao i pokušao ga izbaciti van. Ispred mene prohujao je automobil. Nabrijani mrtvački transportni. Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan. Takve stavljaju u vijence. Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala. Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu. Ali od praznih ruku da. To sam joj vidio u očima. «Sretan ti Uskrs» Pružila je ruku, a ja sam je stisnuo. Nakon toga pogledala je svoj dlan kao da će ugledati u kvadratni paketić smotanu novčanicu. Prije bi ugledala žuljeve od drkanja. Nisu prijelazni ali, vrag će ga znati u što se danas pretvaraju samotnjaci. Vjerujete li mi da nikada nisam drkao na nju? Ljubav boli, a ja nisam mazohist. Nisam dozvolio prodavačici da zabija nosinu u moja posla. Boli vas napudrana manja usmina što trebam. Pustite me da sam biram parfem kojim će se samo jednom pošpricati, a onda ga pokloniti svojoj materi. Nekoć davno pokušao sam definirati ljubav, vidjeti što se tu događa, što mogu očekivati. Stao sam na početku, kad mi se strašno pripišalo. Obilježih kuću neobičnog čovjeka i obične žene koja je prosječno umrla u neuobičajeno vrijeme za smrt – oko šest i trideset. Moraš na posao, a smrt ti prepriječila vrata. Onda sam shvatio da što se sporije zaljubljuješ to ćeš brže ishlapjeti kad kreneš na posao, lud od ljubavi, a u drvenom štoku zabodena kosa vrišti «Buuuuuu! Ja sam smrt! Bhuuaaa! Odbij! Nazad. Žena ti je umrla!» A meni je šef rekao da ako još jednom zakasnim da se mogu jebati. Za pola svijeće i vreću plastične ambalaže. Doktor po zvanju, a psihijatar po opredjeljenju rekao mi je da imam poremećaj. Kakav god bio, on me (poremećaj) postavlja u grupu koja nije sposobna voljeti, a da se to ne pretvori u opsesiju. Koja jebena opsesija? Vidim je, sviđa mi se, padnem u delirij, lebdim dva dana i onda igram šah s depresijom. Ova koja će dobiti gerber i jeftin parfem opizdila je nogom tablu, figure su letjele uokolo, jednu je progutalo sijamsko đubre i crklo kao zalog ljubavi na prvi pogled. Kad se zaljubiš na prvi pogled onda vidiš samo oči. Ostala masa koja ih okružuje čak ne treba ni postojati. Dovoljno je da uzmeš ta dva hipnotička oka i spremiš ih u lijevi džep košulje i zakopčaš kaput. Intenzitet moje ljubavi toliko je snažan da će ona ubrzo shvatiti zašto joj propuh zebe prazne duplje i optužit će me da sam bolesnik. Vratit ću joj oči i pokušati izgladiti stvar žutim gerberom. Mogu si ga nabiti u dupe i proizvoditi struju za Dalmatinsku zagoru. Jednom luđak, više puta luđak, dosmrtno luđak. Hoću li sada završiti ovo? Naravno. «Ajde mi se ti gaduro skeletava miči s vrata, ode mi trinaestica, još mogu trojkom pa presjesti na sedmicu!» |
- 22:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
16.03.2008., nedjelja
o životu, vinu i ženam...
|
Posrani Govnije Tvrdi i njegov tetak Posrani Govnije VIII koji je sve svoje žene zadužio svakodnevnim stoličenjem u gače i tako ih prerano otjerao u grob, šetali su šumom polivenom visibabababama. Bila je zima no drčni hrčak tvrdio je da je jesen i da pazim što pričam uokolo jer će mi sjebati san o živom hrčku u šarenoj krletci i oduzeti si život kotačem nalik pili, a ne onim plastičnim po kojem glodavac u nedogled i bespotrebno trči. Posrani Govnije Tvrdi i njegov tetak Posrani Govnije VIII koji je svoje žene… nek' se jebu. Sreo sam ih jednog proljetnog dana unatoč hrčku, koji je tvrdio ono što ste maloprije čuli, i meni koji sam pun nelogičnosti i nedosljednosti. Bio bi to uobičajeni susret pun predrasuda, uštogljenosti i na dmudrivanja da netko od nas trojice nije bio primitivni glupan bez predrasuda. Jesam li to ja koji se svakodnevno zamišljam kao kreten s prstom u nosu kako čitam psalme psima ili netko od dvojice rođaka Govnija na meni je da prosudim, a na vama da odjebete. Bit ću prigodan i u ovoj prigodi napraviti dijalog. «Jesam dakle smrdi!», Govnije. «Što učini, ni vešmašina neće oprati!», Govnije i njegove pokojne žene. «Mogao si barem pričekati rijeku ispod mosta na rijeci Kwai. Tamo ima masnih riba», Ja. «Što imaš za sadašnjost ne odgađaj za sutra jer ćeš eksplodirati», Govnije nećak. «Jedna ruka, a u ruci puteni čep, zabij mu u šupak, al' prije mu podigni rep», Govnije etcetera. Tu smo se stali smijati, oni više nego ja, jer stao sam u lokvu. Onakvu kakvu uzrokuje dijareja. Govorio je moj hrčak, uvijek i bez nade da će prestati osim ako ga našopam petardama, da nam je životni put popločan govnima i ako zagrizemo jedno neka ga i doručkujemo, barem nas neće iznenaditi drugo. O proljevu ni spomena. Život nam je pun prepreka. Od 6 i nešto milijardi ljudi na Zemlji, možda je dvadesetak tisuća onih koji preskaču prepone, uključujući i one na tri tisuće s preprekama, a ostali nisu ti kloakani pa se kod prepreke zaustave seru li ga seru. «Prvo skoči pa reci hop», govnije. «Prvo pozovi zeca na večeru pa ga na ražnju ugosti», govnije i femine. «Ujutro si na četiri noge, navečer si s glavom u vlastitoj rigotini», ja. Edip je nakon toga zamrzio mater, a Sfinga likovala sve dok je nisu okamenili. Odgovor je naravno bio «pijandura». Alkoholizam nas je spriječio da zaobiđemo prepreku pa smo ispred nje zasnovali lounge bar u kojem nema ništa drugo osim rakije, vina i lošeg piva, hrvatskog. I, naravno, našminkanih spodoba, trulih iznutra, obojanih izvana. «Pij malo, pij dobro», Govnije stariji. «Tko rano pije, popodne se smije, mjesto jedne maglenke vidi dvije a ono motocikl!», mlađi. «Vino i nijemog pretvori u slavuja», armenska. «Naravno kad vam je BNP 1200 dolara per capita ergo pjevate od jada čak i na vodi» ja. «Isus je u Kani vodu pretvorio u vino, ali je prije toga oprao noge, poškropio pazuha i isprao jaganjče božje, onda ga je ponudio svatovima nakon čega se mladenka rasplakala i otišla Ponciju Pilatesu koji je sjedio na velikoj gumenoj lopti držeći Stari Zavjet na glavi – sutra nastupa na Jerusalem a porteu», Govnije, svejedno koji. «Dan bez vina, dan bez sunca», rekli su Francuzi, a bljedoliki Englezi prokopali su tunel ispod La Manchea, ne bi li odagnali milenij naoblake. Nakon nekog vremena srušiše nam birtiju. Od boga odmetnuti klerici. Kada pred sobom vidiš ravnu cestu, prvo poželiš da je nema, a onda kreneš. A onda naiđeš na ljubav. «Žeđ srca ne može se ugasiti gutljajem vode», Kleopatra. Manično depresivna Kleopatra danima se opijala jer joj srce bijaše žedno. Srce još bijaše bunar. Kad se zaljubila u Antonija, ključić vječne ljubavi stavila je na rub srca, a ovaj je uslijed aritmije pao duboko, duboko. Kardiovaskularni kirurzi pokušali su ga izvaditi ne bi li se Klea zaljubila u primarijusa, šefa klinike i tako dobili stimulaciju, no količina alkohola kojim je bio prekriven alkoholom oslijepila ih do te mjere da ni slonu ne bi promijenili pelene. Što započneš to i dovrši. Mo'š si mislit. |
- 14:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #
13.03.2008., četvrtak
101 album Milesa Davisa imam, a vrijeme je za smrt
|
Moj doživlaj s parizerom počeo je davno kad sam ispod velike smreke češao leđa omanjom motikom. Smijao mi se zelenkasto. Kiselo. Njemu nije bilo do smijeha. Nekoć je bio dio svinje. Možda. Kiselio se zelenkasto. Sad se meni svatko smije, nasmijana lokomotiva dolazi u susret, a auto vergla. Iskočit ću kroz prozor. Ni deset metara, ja se vraćam po parizer. Ovo je neki drugi parizer. Vratim se po njega i ne prepoznajem ga. Od straha je kosano meso promijenilo boju. O čemu on brine. O udaru lokomotive od 68 tona. Konju jedan. Ili barem dio. Ono što će ti se dogoditi nije gore od stanja u kojem se tvoji salamljani nalaze nakon probave. Iskočevaja. Zamijenili smo mjesto. Ja sam legao na krišku bijelog kruha i pokrio se drugom. Vani je hladno. Kad bih mogao birati zamijenio bih se s hrenovkom. U hot dogu je toplije no između dva komada kruha. Ne mislim na lokomotivu. Tko se još boji gumenih bombona. Iskočanović. Ah, da. Nema potrebe da iskočimo iz automobila. Kad je ovaj ionako izgorio. Bez nas. Ostali smo čitavi, parizer i ja. Godinama smo radili u Salonitu. U nama ima azbesta za bezbrižnu šetnju parkom na sjevernoj polutci Sunca. Prvo skoči pa reci hop! Nije ni čudo da se danas jedan zelenkasto-blijedi parizer pravi pametan. Vidite li paralelu? Ne, nije pruga. Kad bi birali što ćete zadnje napraviti (a strašna gumena lokomotiva prijeti da će vas nadrkati) prije no što se odvojite od mesa, sigurno ne bi mijenjali iritantnu radio postaju na automobilskom kratkovalnom prijemniku i zaigrali se intrigantnim prodorom dugovalnog poljskog voditelja kroz šum kratkovalne iritacije domaće glazbene scene. U onoj sceni pandemične novooslobođene i raspuštene kuge, putnici jednog vlaka žele zaustaviti taj isti prije no što se strovale u ponor. I sigurno ih ne zanima što se na jednoj lokalnoj pruzi ugasio privremeno osposobljeni motor jednog Moskvića i tako doveo u opasnost jednog brižnog štovatelja parizera. I jedan i drugi smrde. Prvi kad se usere uslijed dijareje, a drugi kada potakne prvog da se neugodno podrigne. Smrdi i treći – zajednica pragova zaglavljena ispod miljama razvučenih tračnica i svakodnevno poškropljena izmetom onih nalik prvom. Pa ni lokomotiva ne miriše na jasmin. Pomiriti se sa sudbinom. «Čuj, stara, znam da je u našim odnosima bilo i boljih dana, znam da sam te pokušao zajebati predstavljajući se kao prodavač kožnih novčanika, a od malena mi namijenili mjesto odvjetnika u odvjetničkom uredu županijske važnosti, no vrijeme je da se pomirimo. Evo ruka» «Što će mi tvoja ruka kad dolazi u paketu s tobom. Radije ću pričekati da te lokomotiva rastranči na udove, kašu malog mozga i nadjev za crve» Ovo neizbježno đubre nikada nije zadovoljno. U kutiji prve pomoći nedostaju tri ziherice, jedan flaster i dvadeset i šest centimetara prostog zavoja. Nema razloga za brigu. Na tehničkom ne bi prošli ni da smo sanitetsko vozilo. Sigurno sam trebao nastaviti, no čemu? Radnička pizda rano ustaje i svakodnevno izdaje svoju braću od pera. Nek' si njime škakljaju dupe ili ga barem oblože oblozima od ekstra parizera. |
- 22:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
