31.01.2007., srijeda
Daj mi snage
|
Nisam znao kako da započnem ovu storiju punu ogorčenja prema tehničkom napretku i njegovim, po mene, kobnim posljedicama, jednostavno nisam smagao snage da otvorim tekst editor pa sam se ubio Toolom, pročitao trideset i dvije strane PhilipDickovog romana, odmeditirao turu i evo me, spreman kao njemački vojnik '46 da skinem mačku s drva, ili japanski, iste godine, da pomogne starici da prijeđe preko ceste, spreman sam da vam priopćim što me ovaj put u busu natjeralo da se busam glavom o pesnicu i ponavljam u sebi «Pamti svaku riječ, intonaciju, pokret i reakciju, pamti... ili nemoj… ...a onda izmišljaj, oca mu!». Daj mi snage  mesto, largoKolega i ja, pokretačka snaga gospodarskog razvoja u tranziciji, snaga koja na crno pljuje u šaku i pljuje po poslodavcu, čekajući bus, palimo cigaretu, i ne razlikujemo se od engleskih rudara iz devetnaestog stoljeća ili ovovremenih brazilskih kopača zlata, i onda kad joj iscrpimo paklenu dušu, mislim na cigaretu, opuškom gađamo šahtu i pravimo se da smo veseli i razigrani. A kurac jesmo. Ovo gore samo je uvod u scenu koji daje do znanja zašto se obazirem na sitnice, zašto su mi ti, pažnje možda nevrijedni, detalji, toliko pri srcu, s onu stranu mentalnog i kardiovaskularnog zdravlja. adagio Jedno licem neestetsko žensko biće, da ne kažem ružno, jer tko sam ja da sudim o ljepoti, to nitko ne može osim prirode koja strogo kažnjava sasušenim vrhom grane obiteljskog stabla, ta neman pričala je na mobitel već jedanaest minuta. «…Danijele, samo nastavi, vidjet ćeš do kuda ćeš dogurati… neka ti ovo bude upozorenje… ne, ne želim se svađati… odustaješ… Danijele, ja sam svoje rekla…» Sva sreća da dolazi bus. Ili je to možda predigra za okrutnu patnju? Samo vrag znade gdje su zakopane nevoljne mine. Poništavam kartu kao da vadim zub. Gužva je u busu. Putujemo li svi mi izgužvani prema tvornici konzervi? «…Danijele, kako da živim s tobom? Objasni… Ne, ti se nikada nećeš promijeniti» andante, accelerando Toliko riba, a tako malo pućkanja, jer ovaj putujući zvučnik mučnih rasprava svojim britkim, sablasno književnim jezikom, ispunjava svaki atom prostora ne štedeći na volumenu pojačala. «…Danijele, ti dobro znaš što ja govorim… uopće nisi svjestan situacije… ne, ne shvaćaš…» Je li moguće oko sebe sagraditi zid i gledati svoj posao, posao koji je sve manje samo tvoj, a sve više koncert iritantne drekharmonije koje si ti interaktivni slušatelj? Je li moguće pored takve bezobzirnosti piljiti u muhama zasrani prozor? «… ti to nikada nećeš shvatiti… naravno, tvoji roditelji će ti naći posao… kao i uvijek…» Ljudi vole zabadati nos u tuđe govno i ono im miriše. I ima slatkast okus. To je činjenica. No u svakom moru postoji kopno. Otok iznimaka (shvatite me ljudi, ja nisam priseban). moderato, accelarando Ova putujuća zajednica veća je od Grenlanda. Nitko, ama baš nitko ne želi slušati ova sranja. Svi se zgražaju, okreću očima, tako snažno da im propuh nahlađuje sinuse, sitnim koracima plešu neurotična kola i u sebi slažu psovke u albume, ali ne po brojevima, nego nasumce, kako im dođe koja, silovito ih lijepe bez obzira na okvire. «… ti si to rekao Danijele… sad se ne sjećaš… vidiš, sve se vraća…» allegro, accelerando Stare gospođe, pune iskustva, pune godina, s tisućama kilometara jezikovih zapisa, to ne mogu otrpjeti. Još im je preostalo malo života da bi pustile da im se ovako uništava. «Pa dobro, hoćete li vi već jedanput prestati! Meljete već pola sata.» «To nije vaša briga. Gledajte svoja posla» allegro, accelerando, animato A ti ISUSA. Držite me, razbit ću joj mobitel, jebem ti onoga tko ga je izmislio, jebem ti Fince, Japance i Amerikance, jebem ti tekom, vip i pičku materinu krvavu, jebem ti oca, majku, psa i hrčka… «…ti si to dobro znao… milijun puta sam ti rekla…» …ali ne, sve što opsujem u sebi odbija se i pogađa me većom silom no što je odaslano. Nemam muda da joj razbijem mobitel. Možda ovi sa slušalicama na ušima ne čuju kakva se bitka vodi. Uskočit će sigurno. A ima ih više. No, ako povedem razbješnjeli ostatak koji već trideset i pet minuta pati, bit će nas podjednako. Vrijedi li očuvanje zadnje kolonije nerva prekršajne prijave? Kako da ne. I kaznene. «… pa onda govori koliko hoćeš da sam okrutna… ne zanima me…» presto, animato, animato «Ma jebo ti pas mater i tebi i Danijelu i mobitelu kravetino iritantna, nametniku, kobilo, kurvo, kučko i kujo. Da ti pička materina, jebem ti krv kravu, hoćeš prestati više srati, mozak si mi na pipetu popila, oči mi presahle, sluh mi obogaljio, usred južine rod ti bezobzirni jebem!» Zgrabih joj mobitel, bacih ga na pod i zdrobih ga tvrdom petom radničke cipele. Oko mene nastao je metež. Svak se bori za dio mobitela. Netko gađa brojke, a netko slova, netko pegla ekran, a netko mulja čipove. Razjarena masa cipelama ubija dušu tehničkom napretku. Spalimo trgovine, spalimo tvornice, srušimo dalekovode, proglasimo se čoporom i mašimo se toljage. Predbilježimo se na coitus s prirodom. «Danijele, ako to učiniš, više me nemoj zvati… …prestani!… ...rekla sam, DOSTA…» intermezzo ritardando ritardando adagio largo, largo, mesto do bola Kad pogledam u prošlost, iza mučenika, izranjavanih i obezglavljenih, tmurnih i iscrpljenih, svakakvih i nikakavih, četredeset je i osam kao vječnost dugih minuta agonije, a ispred… …kilometarska kolona. |
- 22:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
