24.01.2007., srijeda
Na putu prema Rotterdamu
|
Ugledao sam ogromni skoro prekooceanski brod pun raznobojnih kontejnera kako ore livadu. Ne onu plavu u kojoj ga poput kopnenih pasa gotovo lajući prate oni morski nego pravu pravcatu zelenu livadu. Što će izrasti na proljeće? Možda koje pristanište u kojem će se gomilati kontejneri, viličari i kurve. Oduvijek sam htio biti putnik na brodu, ne ovom koji pramcem ore livadu i uzurpira debele ovce, već onom koji kruži toplim morima i na atolskim otocima pušta krv da se nahrani suvenirima i utiscima. Naravno, za to nemam love. Ali, zašto ne bih stupio na brod kao slijepi putnik? Doslovno slijep? Jedna od varijanti. «Gospodine, gdje ste se uputili? Ovo je ulaz na brod» A ja lupkam bijelim štapom po zidu mostića i pokušavam prodrijeti između dvaju ubirača karata. «Ajte k vragu, pustite me da slušam valove kako jedu mol» «Gospodine, vi ste se uputili na brod» «Koji crni brod?» Ne, ne ide to tako. Možda da se ipak prijavim kao konobar. Iako to nikada nisam bio, zašto se ne bih pravio da jesam. «Da, naravno, pa bio sam na zadnjem brodu u konvoju prema Britaniji. Jedva da sam živ ostao. Militantni pudl s maramom i ja šest smo dana plutali na drvenoj oplati sve dok nas nisu ugrabili domoroci sa zapadno-europske obale» «O čemu vi to? Kakav konvoj, kakav pudl? Jeste li radili kao konobar ili niste?» «Paaa, dobro, možda i nisam, ali zar je to teško naučiti? Zar je u životu išta teško naučiti ako imaš volju?» «Žao nam je, ali mi trebamo iskusne konobare koji su već radili na brodu, a ne šegrte s djedovim pričama» Što je sad ovo? Sam sebi podmećem idiotske priče kako bih se udaljio od cilja. Visjeti na ogradi broda i čekati dupine. Nije li to stvarnije od sna? Sve je stvarnije od sna. Svejedno. Nije li to gušt? Ha! Fotograf. U svojim putešestvijama selima i poljima naslikao sam pregršt dobrih fotografija. Na stranu neshvaćenost i kritički um sitničavih pametnjakovića, te su fotografije umjetničke. Samo ih treba promatrati iz pravog kuta. Na tim kruzerima gomila je fotogeničnih ishlapjelih parova koji nakon kraja krstarenja bez zajedničke fotke danima čame u pristaništu i mole boga da ih vrati u prošlost, samo da se slikaju. Njima ne treba da ih zakuješ za ogradu i čekaš da se u pozadini pojavi udaljeni otok s palmama pa ih okineš sa sedam slika u sekundi. Jednostavno ih postaviš ispred egzotičnih kulisa i kesiš se «Čiiiiz». «Gospodine, opružite osmijeh, rekoh «Čiiiz», a ne «Kiiiiiseljak» «Oprostite, ali slikanje polja «idiotom» nije neko iskustvo. Mi tražimo profesionalnog fotografa» «Nja-nja-nja, profesionalnog fotografa. Ne vidim nigdje da piše Pret-a-porte kruzer. Jebalo vas iskustvo. Pa što ako nemam iskustva. Imam volju? Čujete li me? IMAM VOLJU. Kurac oni čuju. A da obrlatim gospođu Marcelu. Udovica od pedeset i šest godina s velikom kućom usred A'dama i ljetnikovcem na Malti. Vidio sam ja da ona mene kriomice promatra. Ili je to možda zbog nepovjerljivosti prema uitlanderima*. Da joj ne bi slučajno ukrao jednu od onih bizarnih prepariranih sova. Ima ih na desetke. I prepariranog kajmana u podrumu. Ne, ne ide ni to. Nisam ja man met een grote cock*. Što da radim? Tako bih htio plovit brodom. Ne ovim ruskim pod liberijskom zastavom koji silovito siječe nizozemsku livadu i tjera neobične ovce da se zabezeknu, već onim bijelim, s bazenom, mini-golf terenom i snažnim šlager-karaoke aparatom. To je jebeno. JAKO. Mislim, taj šlager-karaoke aparat. Znam sve šlagere na pamet. One Ive Robića. Morgen, morgen…na, na, na…morgen. * stranac * čovjek s velikim kurcem |
- 20:13 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
