17.01.2007., srijeda
Kralj Sranje
|
(upozorenje: ovo je fikcija)  Sve što sam u životu dotaknuo nije se pretvorilo u zlato. Božanstveni dodir kojim sam bio obdaren od samog početka neobičnog postojanja sve je pretvarao u sranje. Moji su roditelji bili zaljubljeni sve do trenutka kad im je idilu svojim usranim prstom umjesto u neizmjernu sreću baksuz poput mene pretvorio u sranje. Majka se potpuno posvetila meni, a otac se osjećao zapostavljenim. Nakon nekog vremena taj osjećaj usamljenosti potaknuo je bolesnu ljubomoru i od prirodnog slijeda razmnožavanja kojeg je obitelj važan čimbenik, ostao je neprirodan rasap na dvije frakcije, majku i malog seronju te oca koji nas je napustio pronašavši u nekoj nakinđurenoj konobarici-konkubini pažnju za koju je bio od mog rođenja zakinut. Još dok sam bio šmrkavac, igrajući se u pijesku s ostalom djecom koja su od blata gradila prave replike srednjovjekovnih dvoraca, ja sam pravio sranja. Moje su silikatne tvorevine nepristrane promatrače vraćale u početke arhitekture koja je više bila prirodna no ljudskom rukom stvorena. Sve što sam znao napraviti bilo je pješčano brdo i rupe u njemu. Isti ti nepristrani promatrači nisu znali da sam predodređen da pravim sranja pa su me izdizali povrh obične dječurlije tvrdeći da su moje rupe replike nastamba asketa i pustinjaka, a ukoliko se našao netko tko bi oštroumno komentirao da dijete od šest godina ne može znati što je to pustinjak, našao se netko još oštroumniji tko bi mu smjesta odgovorio da sam ja poput Malog princa i neka gurne svoju skeptičnu surlu u jednu od ovih rupa i ugledat će ispijenog nijemog srditog bradonju. Hvala im na podršci, ali, pristrani promatraču (bako i djede), to je zabluda. Ja sam stvarno pravio sranje. U osnovnoj školi bio sam pravi uzurpator. Ne prgavi mali zločinac koji zbog lošeg odgoja gotovo sigurno stremi ka kriminalu, nego nespretnjaković čiji je jedini talent bio praviti sranje. Svaku igru na odmoru ja bih uništio svojim sudjelovanjem ili čak samim prisustvom. Kad smo igrali «škole», ja bih već kod prvog polja posrnuo, pao na asfalt i razbio nos iz kojeg je istog trena potekla bujica krvi i prekrila gotovo sva kredom iscrtana polja. Djeca su se sa zgražanjem i vriskom razbježala. Svojim nosom igru sam pretvorio u krvavo sranje. Iste stvari događale su se i u «graničaru», «skrivaču», «lovici» i ostalim igricama. I moje su prve i sve slijedeće ljubavi odisale smradom koji se izvijao iz točke dodira moje osobnosti i suprotnog spola. Prvu djevojčicu koja se zaljubila u mene pretvorio sam u zrak – čim sam osjetio da gaji simpatije prema meni stao sam je izbjegavati, prolaziti mimo nje kao da ne postoji, jednostavno, u jednom svijetu, onom kojeg sam ja stvarao, to stvorenje za mene nikada nije postojalo, a nikada ni neće, niti osmi dan stvaranja niti bilo koji drugi slijedeći. Kad sam jednog dana istu tu djevojčicu ugledao iza škole kako jednog dječaka drži za ruku, prvi puta sam shvatio da sve što me okružuje pretvaram u sranje. Ni prvo žvaljenje koje sam trebao doživjeti na jednom tulumu u drugom razredu srednje škole nije završilo nikako drugačije no što se nakon gore ispisanih riječi pretpostavlja. Kad je njezin jezik nezaustavljivo krčio svoj put kroz stisnute usne jednog baksuza, od silnog uzbuđenja i nekoliko čašica kričavog likera ja sam se silovito izrigao po jadnici i taj čin kojeg se svatko sa sjetom prisjeća pretvorio se u sjećanje na sranje. A što se tek dogodilo kad sam izgubio nevinost… Djevojka koja me obrlatila svojom upornošću i vanjštinom, ležala je gola i uplakana na madracu u sobi svoje babe, a ja sam sjedio pokraj nje, pušio cigaretu i u sebi grješno nagovarao boga da mi podari snage i potjera krv prema udu. Nakon dugog vremena opet sam navalio na nju, jadnicu koja se uvukla u sebe zbog umišljenog kompleksa da je ružna i da ne uzbuđuje «muškarce», i poluukručenim penisom, uz bezvoljnu pomoć njene ruke, jedva ušao u nju i kad se njena letargija lagano stala utapati u sokovima, pomislio sam da sam svršio i naglo ustao, obukao se i bez pozdrava poput furije izletio van i otišao kući. Da, i taj sam sveti čin pretvorio u sranje. Prijatelje koje sam teškom mukom stjecao, lakoćom jednog urođenog prokletnika brzo sam gubio. Uspjehe koje sam nizao na prste jedne ruke radnika pilane iz vica o prodavačici i pivu pretvarao sam u teške neuspjehe. Dobrotu koju sam nosio kao rezultat dobrog odgoja moje majke nenamjerno sam talio i lijevao u kalupe zla. Ciljevi koje sam zacrtao u mislima postali su crteži u govnu. Radosti koje sam otkrio u sebi s vremenom su se svodile na povremena hlađenja u paklu. Čitav svijet koji sam stvarao oko sebe postao je jedna velika hrpa govana, jedini produkt sranja, no bez obzira na okrutnost sudbine jednog vječnog baksuza, jesam li gore prošao od kralja Mide? |
- 21:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
