13.01.2007., subota
Muke po Sisajedu
|
Kao što sam i slutio dolje napisan scenarij za sapunicu «Ubojstvo gledatelja» nije polučio uspjeha u smislu komentara što znači da se nikome ne da čitati tekstove duže od pola strane, a kamoli sapunice u nastavcima gdje ne znaš tko kome uvaljuje kruti, a tko kome što. Stavit ću ovaj scenarij u arhivu pa se možda jednog dana, ukoliko već jedanput dobijem taj jebeni Jackpot što bi mi omogućilo mnogo slobodnog vremena, odlučim završiti ga kao i dvadesetak spisateljskih projekata koje sam započeo, a nisam odmakao dalje od zapleta jer sam još u predpubertetskom razdoblju kratkotrajnog, ali eksplozivnog ushita koji ubrzo splašnjava pa se mnogi zadaci ostavljaju nedovršeni, a rješenje integrala tako je daleko da uspijevam nacrtati samo minijaturu njegove oznake. Nego, da se malo osvrnem na osobne probleme (jer to je formula čitanosti, ljude vole čitati o tuđim problemima kao što, primjerice, vole iza zavjese drkati na susjedu), spavam ja tako snom pravednika kadli u neko tiho doba noći probudi me takvo rezanje u desnom dijelu gornje polovice trupla, da sam uzviknuo «Uh!» i još neke predsmrtne uzdahe i pet minuta ostao ukočen, ne smijem disati, boli, ne smijem se pomaknuti, boli u pičku materinu, reže kao da sam bio na operaciji bubrega, kičme, slezene i pluća i da mi je savjestan kirurg nakon bezuspješnih zahvata u tijelu ostavio sve moguće instrumente za reckanje i šivanje. Nakon tih mučnih pet minuta u kojima sam pomislio da «zbogom najmiliji, svragom omraženi», bol je odjednom prestala, otišla, nestala, netragom nestala, isparila, otopila se, sublimirala u nepoznatom pravcu, teleportirala se, pretvorila u avet i nikad se više ne vratila, promijenila prezime, ime i jedinstveni matični broj seljačine, zamela tragove, iza sebe vukla deku po pustinjskoj prašini, ujahala u brzi potok, nema šanse da je pronađe konjica, zatrla rod i sjeme, spalila crkvene arhive, uništila čitave narode i kulture, preplavila boltefakte, sjela u raketu i s Bajkonura se lansirala u Hablovim okom nedostupne prostore svemira. Je li ta bol najava neke strašne bolesti, je li to samo prehlada ili nešto što će me ukočiti nasred ceste i tako ostaviti na milost i nemilost refleksa vozača, nemam pojma, ali strah me je i to toliko da sam se zabarikadirao u zahod i uživam u velikoj nuždi kao da mi je zadnja. I nije to sve što se tiče zdravlja. Neki dan čitam neki roman i doprem do jedne riječi koja se u govoru, a i u literaturi, rijetko upotrebljava, uzmem rječnik (što često radim jer ipak je naš jezik toliko bogat da prosječan čitatelj malo-malo nailazi na prepreke), pročitam značenje, odložim, nastavim čitati roman i nakon pola sata zaboravim kako je uopće glasila ta riječ. I onda se mučim petnaest minuta nabrajajući u sebi stotinjak riječi, odustajem, vraćam se otprilike na prokletu stranicu, pronalazim riječ, ponovim je u sebi desetak puta, odložim knjigu, zaspem i cijelu noć se u snu mučim ne bi li otkrio koja je to riječ. Budim se isprebijan, ponovno uzimam knjigu, čupam stranice i jedem ih s fanatičnom mržnjom i skupljam po stanu kovanice kojima ću u knjižnici platiti knjigu. Sakupim pet kuna i njih pojedem i odlazim u zahod, sjedam na školjku, u gornjem dijelu prekrižim noge i pokušavam empirijski otkriti može li se u tom položaju srati. Može. |
- 11:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
