05.01.2007., petak
Ne zatiskajte si oči, nateknite si kondome.
|
Opkožba z virusom HIV je smrtno nevarna. (ovaj tekst financiralo je ministarstvo zdravstva u suradnji sa centrom za psihički oboljele od skribomanije i samoozljeđivanja namjernim iznošenjem besmislenih priča) Stajao sam na rubu trokatne zgrade balansirajući između života i vjerojatne smrti. Život kao izbor bio je više nalik smrti no ona sama. Smrt kao druga opcija bila je daleko bolja jer bol traje samo onoliko koliko je potrebno da se rastepem o asfalt. To je bila situacija. Što je prethodilo takvoj situaciji nije toliko važno koliko je važno to što je stepenicama bjesomučno trčao moj najbolji prijatelj kojem ću spomenuti ime samo u slučaju ako ćete poštivati njegovu privatnost: znate, ono, da ne zabadate nos u njegovu spavaću sobu dok njega nema u njoj, a ipak se čuje seksualni okršaj dviju strašću obuzetih jedinki. E sad, vjerojatno pomišljate da mu se žena s kojom je godinu dana u braku jebe s nekim likom. Dat ću vam čistu peticu za intuiciju i jedinicu iz vladanja jer sam vas upozorio da ne zabadate nos u tuđe stvari. I neću vam otkriti prijateljevo ime. Sramite se. No, sad sam se i ja izlanuo i puhnuo vam u oko trun onog što je prethodilo situaciji u kojoj sam se našao na rubu zgrade igrajući se sa životom eci-peci-peca, i zbog toga vam nevoljko moram reći što se dogodilo. Moram se, k vragu, blamirati i otkriti svoje pravo lice i ako to napravim, nitko, osim par vas pokvarenjaka, neće stati na moju stranu već će moliti Boga (koji, uz put, ne služi za tu svrhu) da me gurne direktno u pakao. Irenu sam upoznao u pekari, u susjedstvu. Ja sam kupovao burek s mesom, a ona slane kifle. Naočita žena u tridesetim godinama, a ja muškarac kakvog možete sresti na ulici, kojeg (govorim iz ženske perspektive) nećete zapaziti po njegovom mužjačkom mirisu, ali ćete mu se nasmiješiti ako vas prodorno pogleda želeći vas upitati za važan savjet: «Što s hladnim burekom?». «Stavi ga u mikrovalnu na dvadeset sekundi i biti će kao nov» Nisam mogao doći k sebi, u stvari htio sam poći k njoj. Ona je imala mikrovalnu s digitalnim satom, ali ne onim koji vam u tami kao za Božić osvjetljava kuhinju, nego s, onako, finim brojkama, recimo digitalni sat švicarske kvalitete i skandinavske decentnosti. Naravno, burek nisam izvadio iz mikrovalne, čak ni kad je odzvonio prvi val istančanog zvuka prilično skupocjene peći. Tada smo već, uz dim cigarete, vrtjeli netom proživljene filmove i započinjale nove. Žena u tridesetim znade kako se rade one stvari. Doslovno mislim na jebanje, a indirektno na iskrene grimase njenog uživanja. Prije no što se sunce popelo na ogradu istočnog obzora, ja sam zadovoljno, žvačući treći put rođeni burek, izašao na ulicu i krenuo prema svojem domu. «Trebore, molim te, razmisli. Nije sve tako crno kako se čini. Pa i sove vide u mraku. I možda su sretne zbog toga. Pokušaj gledati na život iz ptičje perspektive – letiš iznad ulica i gradova i u svakom kutku nalaziš svoju sudbinu i kad bi svi stali na rub ponora tko bi na ovom svijetu ostao osim onih koji bi se sami ili uz pomoć drugih razuvjerili. Zamisli da letiš, ali pazi da ne odletiš previsoko. Zrak je rjeđi, a i avioni lete…» Nisam mu htio pokvariti zadovoljstvo izigravanja psihijatra koji će svojim ingenioznim mislima preobratiti jednog suicidalnog manijaka u bolesnog optimistu, i zato sam se pravio da ga slušam i da moja samoubilačka vaga polako važe prema životu. «…i to kakvi avioni, oni s propelerima. Putovao sam jednom ispod krila takvog aviona i nije mi bilo ugodno. A onda sam u Pragu presjeo u mlažnjak i bilo mi je nekako ugodnije. Moraš jednom letjeti mlažnjakom.», rekao je, a onda pregrizao jezik. «Kažeš: letjeti avionom. A je li avion ima ovako razapeta krila?», raširio sam ruke i nagnuo se prema praznini koja je na dnu graničila s asfaltom i pokojim prometnim znakom. Ugledati mrtvaca kako visi na «Obavezno skretanje ulijevo» i nije baš neki prizor za jutarnju šetnju ili popodnevno trčkaranje. Sutradan je zvonio telefon, a ja se nisam javljao. Često se takvi slučajni odnošaji bacaju u kantu za recikliranje prošlosti iz koje nikada ne ispadne seks s istom osobom. A onda sam u onoj istoj pekari u susjedstvu opet susreo nju. Nasmijala se nekako urotnički, znakovito, kao da ja i ona nešto dijelimo. I dijelili smo. Od jučer sam bio ponosni vlasnik virusa HIV-a. I to mi je rekla nakon što smo prošli kroz sve one iste rituale u kojima je burek do jutra bio netaknut. «Znaš, trudna sam», rekla je tiho i obazrivo. «S kim?» «Pa s mužem» Bio sam iznenađen. «Nisi mi rekla da imaš muža», rekao sam u nevjerici. «Bojala sam se da će to pogoršati naš odnos», odgovorila je noktom grebući površinu zategnute uprljane plahte, « a i ti ga dobro znadeš, on je tvoj najbolji prijatelj» Ostao sam zatečen. «Umberto», uzviknuo sam, «Umberto je tvoj muž! Gad demit». Nastao je tajac. A onda sam vrisnuo, «ali on ima sidu!» «Da», odgovorila je, «i ja također. A od jučer i ti, ako me moje bolesne vijuge ne varaju». Istrčao sam napolje sudarivši se s Umbertom i popeo se na krov susjedne trokatnice. Umberto je nakon nekoliko minuta također istrčao iz kuće i s užasom na licu potrčao stepenicama ne bi li me spriječio u nekoj zloj nakani. A onda sam poletio poput Umbertovog mlaznog aviona. |
- 23:02 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
