27.07.2006., četvrtak
E da mi je puška...
|
Ne znam što je gore, imati gliste u debelom crijevu ili mlado od mačke, ludo od rođenja, s pun kurac volje za skakati po glavi stanovnika jednosobnog stana. To krzneno, oštrokandžasto slinavo živinče koje se glasa s mjau-mjau otjerat će me na satove izbavljenja od samouništenja visokokaloričnim plamenom. To šarano čudovište, paklena zmija koja vidi u mraku i zna kako zariti rožnate noževe u nogu jednog prosječno neurotičnog radnika na crno, za male pare, spava po cio dan, a kad se spusti prva invertirana svijetla zraka, tj. mrak, kreće u krvavi pohod na onih preostalih šačicu nerva koji se još drže za citoplazmu, a sve izglednije je da će otići u grob, a da nisu upoznali svoju živčanu unučad.  To sivo-smeđe mjaukavo đubre sred najtvrđeg sna koji se može stvrdnuti u ovim užarenim kontrastima dana (čitaj: toplim noćima), skoči na krevet i počinje svoj prijetvorni ples tako što mi svojom glavom pokušava otrgnuti moju koja je za sto njegovih glava veća, a onda u svoj nemoći uzaludnog pokušaja sakaćenja jednog patnika koji ima Celeron II na 566 i nešto radne memorije pa ne može ni izoštriti sliku, stane grickati ušnu resicu jadnika kojem je odavno istekao rok putovnice pa ne može putovati Ryan Airom u London za dvadesetak eura, i onda se ta sudbinski zacrnjena spodoba umisli pa sanja da mu u uho gura jezik nitko drugi doli Anđelina Đoli sve dok dlakavi Kerber ne pokuša odgristi uho ovog stvorenja punog izjedenih govana i očaja koji se može mjeriti sa zbrojem očaja Sizifa, Prometeja i mladog Werthera, jebo ga Goethe u šulju. Ali bog je velik, barem onoliko koliko je potrebno da s tla bere jabuke, no pustimo ga neka smiono vodi svoju poljoprivrednu zadrugu, a ovo će se neispavano biće iscrpljeno cijelonoćnim borbama protiv životinjskog zlotvora, osloniti na vlastite snage te je: brzinom od pet mahova zamahnuo, šakom zgrabio strašilo za truplo i katapultirao rođaka jednog leoparda ravno kroz otvorena vrata na balkon gdje se žrtva od straha kasnije posrala u lavor. Ili to možda nije bilo od straha već zbog toga što je ova božja humana glista stavila kutiju s pijeskom podno postolja one sprave za sušiti veš što je spriječilo mačku da se kad sere svine u visoki luk jer tako napinje guzne mišiće ne bi li se posrala te se prokleti noćobdija posrao u lavor u koji sam trebao ujutro ubaciti veš iz vešmašine pošto je bolje svaki posao odgoditi za sutra, ako već nije toliko hitno da je pitanje života i smrti veselija verzija budućih stravičnih prizora. O Manitu, kako mačje govno smrdi, pogotovo po ovoj vrelini, to nije za balegare, a kamoli za ljude. Prestala je moja dugogodišnja indiferencija prema mačkama. Od ovih trenutaka MRZIM IH. |
- 21:36 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
