20.05.2006., subota
Apokalipsa
 Fiću sam kupio za 1100 maraka. Mogao sam kupiti stojadin ili peglicu, ali Fićo je ušao u desnu pretklijetku i oplodio je. Ljubav na prvi karburator. Ja i Fićo, Samson i njegova kosa koju je samo policijska patrola mogla ošišati, jurili smo ravnom cestom prestižući bicikliste, nestrpljive stopere i vlakove koji staju. Letjeli smo brzinom govora Ivice Račana, bilogorskim gudurama berući između kestena potočnice i visibabe. Brujali smo poput teških bombardera koji su nosili pismo-bombu narodu gdje sunce zalazi. Pretvarali se u predatora, nemilosrdnog lovca na lake pičke, jebavši ih u duetu – ja u pičku, Fićo svojim mjenjačem u dupe. Svaki njihov strasni vrisak davao je struju, svaka kap iz venerinog gejzira uljila je klipove. Izvodili smo grandiozne piruete pod ručnom, na snijegu, pravi vrtuljak kojem je susjeda isključila struju zbog buke i neprestanog «Dva rade, dva se hlade! Tko uhvati Lepu Brenu, nagradna vožnja! Kiki-riki, rumba-samba! Još samo danas…još samo danas… (i tako danima)» U prometnoj babilonskoj kuli mi smo govorili jezik slaloma. Parkirali na nogostupe u međunožje A-bandera, brzali jednosmjernom u našem smjeru, gonili kokoši znajući da će jednog dana baš one ubijati ljude, Fićo i ja smo to znali još dok su se mornari borili sa skorbutom, a Boccaccio s kugom. A onda je jednog dana zamračilo. Sve se zbilo u momentu koji bi jednoj kornjači bio prilično izvjesna vječnost. Rano, izjutra, kad se krave spremaju na orgazam, a pijevci uvježbavaju partiture, kada Martin i Ignac počinju svoj alkoholni derbi, a Ilija preusmjerava zadnji vlak u noćnoj smjeni, Fićo je zaorao svoju posljednju brazdu na nevinom travnjaku milozvučnih decibela. Zadnji smo put pobijedili Štefovog wartburga ometani metrom istočnonjemačkog lima i pet metara ugljičnomonoksidnog dima, ostavljajući iza sebe podli trag ulja ne bi li Štef pokucao na ulična vrata direktora Sloge, lopova i vlasnika desetaka apartmana u zoni gdje su Mleci nekoć davno, spasivši se od strašnih neretljanskih gusara pili more i jeli priljepke. Bilo je to jutro kada je Lola svojim tužnim zavijanjem rastužila ionako tužne sove učinivši im počinak dnevnom morom što je uzrokovalo «dođe maca na vratanca» i «sve se vraća, sve se plaća» pa je, gle ironije, zloslutni huk smrti bio uvertira u operu «Sova s onoga svijeta». Jutro koje će osvanuti u lokalnoj crnoj kronici, između oglasa za prodaju odojaka, šest jutara njive, kuće i okućnice i članka o izboru za sportaša godine našeg kraja u kojem je laureat ponio Marijan Šegrt, kuglaš s 685 oborenih čunjeva u finalu radničko-sportskih igara četiriju općina i desetak mjesnih zajednica. Da je Nostradamus predvidio kob koja će zadesiti čovječanstvo tog toliko kobnog jutra da ne postoji kobniji početak dana u povijesti Zemlje, Mjeseca i svekolike planetarne zajednice, ne bi se ljudi klanjali muci jednog optimiste u zabludi, već njemu, a Dan bi Brown Bibliju zamijenio za Proročanstva. Ništa se strašnije nije dogodilo čak ni u sazviježđu G5-Century Fox MGM Jadran film, a razina strave i užasa u području crne rupe koja je netom usisala osam galaksija poznatih po isključivo malodobnom stanovništvu, u usporedbi s ovim armagedonom, samo je plahi prdac vilinog konjica. I sam bi Shakespeare, da je znao što će slijediti pet stoljeća kasnije, napisao: «Ne biti il' ne biti, nije u pitanju, od zvukova svih, samo tišina vječna jest…», a Galileo Galileji, umjesto da baci pijesak u oči onovremenoj crkvenoj sviti i omogući inkviziciji još nekoliko mjeseci radnog staža do mirovine, prešutio bi da se Zemlja ipak kreće i zakopao po nosnicama ne bi li shvatio da je jedenje smole posljedica nedostataka nekih vitamina. Eh, da su primati, Sumerani, Filistejci, Juda Iškariot i Erazmo Roterdamski znali što će se jednog naoko uobičajenog jutra , 14. ožujka, druge polovice dvadesetog stoljeća, dogoditi, oblim bi kamenom rezali žile, a ovčjim mijehom kopali si oči. Ma ne bi bilo kasno ni da su vidioci Majke Božje Međugorske, umjesto Bogorodice vidjeli Fiću i razmilili se svijetom obznanjujući proročanstvo i konačan obračun kod «što nas bre zavadi na svetskoj bazi» korala. I tada bi se lakše disalo, ne bi porasla stopa samoubojstava zbog 2K problema, a ljudi bi se širom šorom uhvatili za ruke i stvorili lanac posljednjeg sveljudskog sjedinjenja u kojem je popu pop, a bobu bob, Sir Oliveru Bing, a oko oku, zubu zub. Ne, ne bi bilo nikako kasno. NIKAKO. Ne. U krivu su oni koji misle suprotno. Žive u zabludi. Neznanju, a neznanje je majka zbijanja u stada. A stado je podložno klanju. Pa bilo to i klanje praznovjerjem. |
- 12:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
