22.11.2005., utorak
muke po domaćici
|
Ne postoji ni jedna domaćica na ovoj hrvatskoj kugli, a vjerojatno i ostalim kuglama istočno od slovenske granice, a da se svakog jebenog dana ne upita «Što ću danas, za boga miloga kuhati, oca mu jebem i mater onu kurvinsku?». Možda malo blaže to kaže pa umjesto matere ubaci sekicu milu, ali epitet ostaje. Ni ja kao jedna od milijuna domaćica na ovim prostorima nisam prevladao to iskonsko domaćinsko pitanje. Samo ja još dodam i začine pa se pitam: «Što li ću danas kuvati, jebem ti krv da ti jebem krv krvavu i onda ju prepržim na tavi, posolim i eto hipotetičkog jela zasnovanog na psovci?» Muči me to u pičku materinu, muči, kao što kirurga muči pribor kojeg je ostavio u pacijentu, kao što domoljube muči Draganja, kao što Štimca muči Kuže (a ipak je to ljubav). Zaspem i sanjam namirnice. Redaju se na nevidljivoj traci, a moje je samo da ih uzmem i stavim u kipuću vodu. I onda se probudim neispavan, okupan onom vodom za kuhanje i nakon što se stvarno otkrmeljim shvatim da je to znoj. Prokletinja. Otvorim škrinju, a u njoj, pingvinski rečeno, krama. Zaleđene odbačene namirnice-pizdarije: slanina s jednom mesnatom kapilarom, dvije smežurane hrenovke kojima je rok trajanja umro kad je i «Portugalski pomorščak in raziskovalec Vasco da Gama, objadral Rt dobrega upanja», davne 1497, ali na današnji dan, zatim stručak fosila ukiseljenog peršina, naramak svinjskih koža i još pun kurac najlonskih vrećica u kojima se nalazi kisikom i dušikom bogata preslika vakuuma. Bojim se pustit suzu da se ne smrzne od jada i od pokvarene škrinje koja iznutra grije, a izvana hladi (retorički sročeno, zbog stilske figure). I onda se predam depresiji jedne domaćice koju muž mlati zato jer mu je juha bljutava, a ne zna si je sam posoliti. Zaspem. Sanjam kokoš, golu, opukanu, ćelavu kokoš, bez nutrine (btw. Znate li da se žrtvama prije no što se bace u rijeku ili jezero, raspori trbuh i izvade iznutrice + crijeva, kako bi potonule na dno?). Stoji nasred dvorišta onako razgolićena dok po njoj padaju guste bijele pahuljice. Kokoš plače. Lije ljute suze. I krava u štali plače. Mlijeko je pošlo po zlu. Ah!!! Probudim se opet sav umočen u slanu vodu. Nazovem svog astrologa i prepričam mu san, a on mi u hipu (Alpe-adriji, Kumičićeva 18, tamo imaju udobne fotelje za stranke) odgovori da pronađem kokoš, skuham je i napravim sos od hrena u koji, naravno, ide kiselo vrhnje (po mogućnosti Đurđevačke poljoprivredne zadruge jer je najbolje). I eto, sad ja to jedem. Pozdrav i dobar tek. |
- 13:03 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
