05.11.2005., subota
lekcija 4. "Stockholm"
|
Opet je morao «razgovarati». Svakog je jebenog dana razgovarao. Govno ga je ribalo jezikom kao što se istrošenom drot-četkom riba zahrđala limarija starog automobila. Ribalo ga je sve dok mu nije otpala ljuštura. I kosa, nokti, zubi. Nekoliko milijuna stanica dnevno odumre, a ono je svojim razgovorima ubijalo još toliko. Pokucao je na vrata. Tišina. Đubre je pomno proučilo psihologiju i ponašanje tirana. Puštao je da žrtva čeka ispred vrata i na taj način je razoružavao. Iščekivanje briše cijela poglavlja opravdanja poput virusa koji nemilosrdno briše cijeli hard-disk. Ili ostavi poneki klaster kako bi obrana bila svedena na nesuvislo mucanje. Pokucao je još jednom. Opet ništa. Šumjelo mu je u glavi. Očit pritisak izaziva povišeni tlak. Otuda šum. Pričekao je još par trenutaka, a onda shrvan otišao u kancelariju. Samo je odgodio neizbježan razgovor. Svaki preostali trenutak radnog vremena čekao je da zazvoni mobitel i da ga sotona pozove na dnevnu kuru spaljivanja živčanog sustava. Svaki šum na zvučniku bio je predznak zvonjave mobitela i predznak ribanja. Evo, baš sada, u kurac «T-t-t-t», krčilo je u zvučniku. Poruka. Djevojka. «Fališ mi. Pusa». «Ma u pičku materinu i ti i tvoja pusa. Koji me kurac plašiš», gnjevno je odbacio mobitel. Nosio je posao kući. A posao je u ovom slučaju bila psihoza. Opet je ustao i izašao na hodnik ne bi li ovaj put završio to dnevno razapnuće. Prvo je stajao par trenutaka ispred njegovih vrata, osluškujući šumove iznutra. Muk. Iako je shvatio da unutra nema nikoga, ipak je pokucao. Opet muk. Samo je u njegovoj glavi odzvanjao eho posljednjeg kucaja. Vratio se u kancelariju i zapalio cigaretu. Svakim udisajem dima mračilo mu se pred očima. Iščekivanje neizbježnog kraha njegove osobe dovodilo ga je do ludila. «Jebem li ti majku, da ti jebem majku. Ubit ću ga jednog dana. Bacit ću mu bombu u kancelariju. Zaklat ću to đubre, majku mu krvavu jebem, da mu jebem» Sat je otkucavao posljednje trenutke radnog vremena. Polako je dovršavao posao i napetost se miješala s povremenim olakšanjem. Izgleda da će uspjeti. Ne vjeruje što se događa. Dan bez ribanja. Dan bez neposrednog živčanog genocida. Vrijeme je. Izlazi iz kancelarije. Njegova su vrata još uvijek zatvorena. Sad je napeto. Prolazi užurbano, ali vrlo tiho pokraj proklete jazbine. Izlaz je sve bliže…i bliže… i bliže… «Dobar dan šefe», drhtavim ga je glasom pozdravio, a noge su hodale za njim, odsječene od izluđenosti. Gad je samo klimnuo glavom i produžio. «Ovaj, šefe, nešto ste me trebali?», odjekivalo je hodnikom dok se niz zidove slijevala ljigava sluz. |
- 10:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
