13.10.2005., četvrtak
sasvim običan suicidalni dan
|
Ines. U kurac. Nisam je vidio mjesecima. Nju sam htio s velikom dozom volje jebati, ali mi nije uspjelo. Bila je nekako pre…pre…prebogata. I imala je velike sise. A ja sam kovanicama igrao nogomet na klupi. I imao sam srednje mali kurac. Bacila je na mene neki novi pogled, onakav kakav se ne sreće u ljudi koji te ne doživljavaju. Vjerojatno dobra godina za moj ten. A i nosim onaj Brit-pop-liberal-elemental friz. - Bok – nasmijala se osmijehom širokim ko Otranska vrata. Njeni bijeli zubi bili su kapice Albanaca u čamcima prema Italiji. - Zdravo Ines, kako je, kaj ima, i? – uvijek sam bio neshvaćen u svojem svijetu istančanog smisla za humor. Zato su mislili da sam glup. Ines je također mislila da sam glup. Sad nije bitno što je ona odgovorila i što sam je ja pitao nakon toga. Bitno je da je guma na boksericama odjednom popustila. Pale su na pola dupeta. Nosio sam široku trenerku. - Ajd bok Ines – srezao sam je u prvoj četvrtini litanije o Rimskom pravu i desetom studioznom prilaženju ispitu. Kad sam se udaljio pola koraka, zagrabio sam rub boksa i podigao ih na pristojnu razinu. Idem doma presvući gaće. Ovako se ne može u trgovinu. Takvog bi me trebalo ubiti. Radikalna misao. Onda sretnem Davora. On je jedan od onih tipova kaj se pri svakom susretu rukuju. Pri tom nitko od druge strane ne radi to s nekom srdačnosti, a u ovom slučaju ja još manje - Bok, kak je kaj ima? - A čuj, ima, ima. Ovisi kaj trebaš – primjećujete li suptilnost šale? Davor se pol nezgodno pol zbunjeno nasmije. Neugodno mu je. Normalno da mu je neugodno jer izraz na mojem licu nedvosmisleno znači odjeb. Nije da sam baš takvo đubre kao neki moji frendovi, ali, jebote, donji rubovi gaća već mi dodiruju koljena. - Dobro, idem ja… - opet pruži ruku da će se rukovati, a ja sam već daleko na putu. Sudaram se sa skupinom ženske dječurlije koja se već poprilično jebe. Hihoću kao prava pilad koja će postati kokoši. Gledaju li možda obrise mojih boksa kao što bih ja u nekoj uobičajenoj šetnji gledao njihove? Energično okrećem glavu da provjerim. Pernata mladež se hihoće napuhanom kurtonu. Idite u kurac. Zavlačim ruku u trenerku, lovim labave rubove i dižem ih do lijeve bradavice. Nije mi ugodno. Taj osjećaj jednak je onome kad krajnjim naporom savladate proljev, ali ipak niste sigurni da vas nije barem malo ofrajalo. Previše se opterećujem ljudima oko sebe. Morao bih poraditi na sebi. Frustracije su još uvijek izražene. Bolimekurac đir još uvijek nije usađen u moju interakciju s okolinom. Zasvrbio me šupak. Kad će završiti ova agonija? Oče i majko, volim vas i neću vas nikada zaboraviti. |
- 14:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
