25.04.2005., ponedjeljak
instalacija
|
Prije par godina jedna je moja frendica, student likovne akademije u Zagrebu, imala svoju prvu izložbu skulptura i instalacija povodom dana zaštitnika našeg sela. Kako bih sudjelovao u ovom, za naše mjesto, velikom događaju, pridružio sam se tisućama žitelja željnih kulturnih zbivanja i otišao pogledati što nam naša veleumjetnica nudi. Specijalno za ovu prigodu izložbeni je prostor bila učionica stare škole, iz razdoblja Marije Terezije ili njene ćorave babe, ispred koje se nalazio pozamašan broj pijanih i veselih ljudi i jedan turski putujući cirkus. Nakon teške i iscrpne borbe s mještanima oko ulaska na malena vrata, uletio sam sumanut u hodnik ovisan o rijetkim likovnim i inim izložbama, dakle kulturno lud. Napravio sam par koraka i okamenjen poput Hermesa stao. U kutu su bila naslagana tri panja, jedan na drugi, krivocrtno. Oprezno se približim toj nakupini drva i stanem pažljivo promatrati. Nigdje ne piše što je to, mislim, znam da su to hrastovi panjevi, ali što predstavljaju, boga im poljubim? Kružim oko skulpture, zavirujem u najtamnije pore kore drveta, češkam se po glavi, češkam se po dupetu. Kulturni crv mi ne daje mira. Što je to, jebem li mu Michelangela i Meštrovića zajedno. Rekoh sebi, ajde da potražim frendicu-likovnjaču da mi razjasni, odnosno da ne popizdim od znatiželje i prije vremena se napijem ( vani pun k. šatora, pevaljke, odojci). Uletim u glavni izložbeni prostor i ugledam one naše vrhseoske čelnike kako poput lešinara okružuju našu buduću kulturnu diku. Moram napomenuti da joj je stari također jedan od uglednijih seljačina (selo – seljačine, grad – građani). I što sad? Da se probijam preko debele prasadi. Ništa, vratim se zagonetnoj skulpturi i nastavim grickati nokte. U kurac i kultura i skulptura i moderna umjetnost. Je li to projekcija čovjeka u vrtlogu starenja, je li to nevidljivi teret sadašnjosti nad homo sapiensom prošlosti, je li to… što li je to, vrag mu je mater stvoril? Odjednom, iznebuha, uleti majstor Štef, podigne dva panja i iznese ih van. Koji kurac?! Potrčim za njim, no on nestade. Uzeo Štef dvije trećine skulpture i propao u zemlju. Okrećem se oko osi, bacam očna kladiva uokolo, baš kao što zimbabvejske kladivašice to rade s pravim kuglama. Nema Štefa, nema skulpture, nema kulture. I sad nastupa bjesnilo. Jebem ti selo, jebem ti umjetnost, jebem ti modernu umjetnost, jebem ti meandre, kubizam, pop-art, pizdarije, drkarije, svinjarije. Da se smirim sjednem pod prvi šator i naručim veliku kriglu piva. Čekajući pivo, motrim ljude oko sebe. Vesela pijana bagra. Odjednom skočim kao gromom opižđen. Štef. Stoji pokraj rotirajućeg odojka nabijenog na kolac i pijucka olimpijski gemišt. «Jebem ti sunce da ti jebem, Štef, kaj si napravil z ona dva trčka?». Štef izbaci oči poput žabe i zasuče rukave – spreman je za fajt. Znači došlo je vrijeme borbe za kulturne tekovine našeg sela. I baš ja moram biti taj kulturni heroj. Sto mu svega lošeg! Skočim u zrak u namjeri da napravim bruslijevski udar nogom i... skljokam se na pod. U zraku sam shvatio sve. Ono u hodniku nije bila skulptura već Štefova zaliha drva za pečenje odojka. Ispao sam teška kulturna budala s glavnim usmjerenjem: idiot. Ustanem, uzmaknem korak, napravim glupu facu, okrenem se i pobjegnem u 553 kilometra udaljeno mjesto na rumunjskoj granici |
- 17:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
