16.10.2004., subota
kamijon
|
ovo je jedna fantastična priča, pa ako se kome dade čitati neka čita, ako ne, nek ga boli kita. KAMIjON Jednog nas je dana otac sve postrojio, vani na dvorištu, kao neiskusnu, balavu vojsku i stao nam čitati naredbe i obavijesti: - Ivice, ti kao najpametniji, najmudriji i najhrabriji, čistiš poljski WC - Spasoje, ti kao najgluplji, najneinteligentniji i najveća kukavica, ti ćeš poći u šumu i donijeti kožu kanadskog grizlija - A ti Sisketanoviću, kao najzamusaniji, najzmazaniji i najnepočešljaniji, ti ćeš danas, za promjenu, ukrasti kamion s prikolicom, nosivosti 20 tona. -Jel' jasno!! - Na zapovijed druže oče! - odgovorili smo svi u glas sa strahopoštovanjem i velikom dozom urana 238 u krvi. Krenem tako ja u potragu za kamionom, kad li ispred trgovine ugledam Micka. - Di si Micko, kurvo stara? Kako je? Što ima? - Pa eto, pijem pivo, čekam subotnje novine (danas je srijeda) i pljuvačkom gađam lastin rep (zloglasni leptir) - Nego reci ti meni jesi li ti možda vidio gdje se okupljaju kamioni s prikolicom? - Da! - odgovori on znalački i ushićeno, a ja uzmem ciglu jedinicu i ubijem ga na licu mjesta. Hodam ulicom već tričetvrt sata i nekako me obuzela žeđ. Ugledam birtiju "Kod pijanog popa" i uđem u nju, onako šerifski, s okserski nastrojenim nogama i kaubojskim šeširom na čijem su obodu zveckali dukati. - Jednu Janu (onu vodu koju reklamira Janica) i ćevape, jače pečene, da toplina ubije trihinelu. Pijuckam lagano, voda mi hladi grlo, i promatram ljude u lokalu. Sektaši, udbaši, sistemski administratori, agronomi, mehaničari, konji i drugi saprofiti ispijali su svoja pića, nakon obilnih porcija ćevapa, i glasno i zvjerski podrigivali. Pripišalo mi se. Priupitam konobara ta gdje je taj WC, a on me uputi u dvorište. Otvorim vrata dvorišta i pronađem neki ukiseljeni zid i stanem pišati, kad li iza ugla ugledam veliki, blještavi, crni kamion s pripadajućom mu prikolicom. Oh, hvala ti Manitu (mi smo kršteni u indijanskoj-anglikanskoj pećini). Pogledam lijevo i desno i primim se za kvaku kamiona. Vrata se, uz škripu i lomljavu, teško otvore... ...iz kabine iskoči krvoločni pas i uhvati me za gušu, te zvjerski zakolje. Samo sam krkljao, a krv je šištala kao islandski gejzir. Po hlačama je palo nekoliko kapi urina. Moj je otac uvijek govorio: "Ne kradi kamione, ako uz sebe nemaš bijesnu lisicu da zaraziš psa krvoloka!" Ali, ne pogiboh. Iz džepa sam izvadio veliki, emajlirani, oštri nož i zabio krvoloku u srce. Pas se skljokao pokraj mene, a iz njegova tijela izletio je mali bijeli anđeo-pas i pojurio za mačkom koju je netom ugledao. Bio sam ranjen. U glavi mi je bubnjalo, u prsima svirala gitara, dok je u želucu harmonika pičila bećarac. Ustao sam kao da se ništa nije dogodilo. Na hlačama je ostala mrlja kao uspomena na ovaj mili i dragi događaj. Obrišem nož i zataknem ga za vojnički remen, između dvije zvijezde petokrake. Tako se uvijek naoštri i zbog toga je uvijek oštar kao žilet. Vani lagano pada mrak i gusta magla, iako sam daleko od Zagreba. Ne vidim ni prst pred sobom. Gdje je kamion, gdje je njegova prikolica, gdje je Zimbabve? Ruke sam ispružio kao da očekujem packe i krenuo u tu gustu, mračno-bijelu neizvjesnost. Odjednom stanem kao gromom ošinut. U prstima me presjekla oštra, britka bol. Iz palca i kažiprsta kapala je krv. Umjesto na kamion, naišao sam na noževe kombajna. Njegova zelena pojava čudovišno je u mene upirala svoju kosilicu. Kombajn je bio marke Zmaj, nazvan po Jovi Jovanoviću. Izgubio sam već dosta krvi, a kamionu ni traga. Bojim se da 5 litara neće biti dovoljno da pronađem kamion. Nastavih dalje puzajući... Odjednom, onako puzajući i ostavljajući iza sebe krvav trag, ispred mene se pojavi pijetao. Ta malena, razgorušena ptičurina koja ne može letjeti, gledala me svojim prijetećim očima i mrčala poput krmače zaražene kravljim ludilom. Sada je sve gotovo. Završila je moja potraga za kamionom. Ova će mi neman iskopati oči i više neću moći pronaći kamion s prikolicom 20 tona nosivosti. Oče oprosti! Bolji kraj nisam ni zaslužio. Pokopajte me u grabu u garaži nad kojom već osam godina truli Wartburg karavan. Kad odjednom upita me pijetao: - Stari, koji ti je kurac, krvariš ko svinja koja trči po dvorištu, dok mesar, misleći da ju je zaklao, u kući ispija šestu rakiju. - Ma nije to ništa, mala ogrebotina koja ne bi ubila ni plavetnog kita. - A što puziš tuda? Skoro da te nisam ubio svojim oštrim kljunom, tražeći zrno kukuruza. - Nemam pojma - ustadoh, pružih ruku pijetlu i maramicom obrisah slinavi nos. Biti će da sam se prehladio od tog puzanja. - A zašto ti pijetle ne spavaš? Već je kasno, žene su ti sigurno već u snenom transu - moje je pitanje odjeknulo u prazan prostor. Pijetla više nije bilo. Umjesto pijetlovog govora začuh glas iznad sebe: - Valjda su ga, ipak, preveli zbog one jedne jedine rečenice: Pala je... jer inače meni je potpuno neshvatljivo to prevođenje pisaca koji me ostavljaju potpuno ravnodušnom. Oni će se, naime, susrest samo u književnosti, u životu među njima postoji neka netrpeljivost, vjerojatno joj razlog leži u taštini. Vlakovi u kojima putuju idu istom cilju, do kojega ni jedan od njih neće stići, iako će jedan dobiti i Nobelovu nagradu. Možda bolna križa zaslužuju par stranica, uostalom to nije imitacija života, kako putovati kad te križa bole, a cilj ti nije jasan. Zar nije sasvim logično odustajanje!? - dva su stara čovjeka stajala na ljestvama nedaleko od mene i vodila vrlo zanimljivu književnu raspravu u kojoj ja nisam mogao sudjelovati, jer sam neuk, a osim toga nemam vremena. - Ehej dobri ljudi, o čemu vi to raspravljate, što vas spopade da se mučite oko nekog djela, ili pisca, ne daj bože, ovaj, manituše? - U prenesenom značenju bol u križima je ona praiskonska bol, koju je sam spasitelj podnio da bi se žrtvovao za nas. - Ne slažem se da bi takva banalna bol bila preslikanje Njegove boli - nisu se obazirali na moje pitanje. Odoh ja dalje da me vrijeme ne pregazi. Ako me nije pijetao, e vala, neće ni vrijeme. I nije me pregazilo. Spustila se mrkla noć, magla se povukla negdje u šumu, kao partizani pred konvojem švaba kada se onako na brzinu otkotrljaju do prvog šumskog žbuna pa tamo pripremaju šarac, redenike i bombe, da ih pošteno i fer sačekaju u zasjedi. Osjećao sam da me ta prokleta magla negdje tamo, između starih topola, vreba i da traži povoljni trenutak da me zaskoči. Šuljao sam se uz drvenu ogradu, čije daske su bile trule i potrgane, okrenut leđim prema njoj, da bi bio spreman odbiti napad magle. Pojavila se bojazan da iako je magla gusta poput sirove nafte, neću je moći onesposobiti ovim mojim emajliranim, oštrim nožem marke Rostfraj, a boje hrđavog broda. Osim toga, noć je maglin saveznik. Potpisali su onomad, još 41. dvojni pakt o nenapadanju, te se još i sada drže tog konsenzusa. Ali pakt o nenapadanju znači da se neće međusobno napadati, a ne da će noć pomoći magli da zatire moje sjeme. Od ovog trenutka, s ovim saznanjem, sam daleko hrabriji... - tok! - odzvanjalo je po dvorištu poput drvenog crkvenog zvona. - Aaaaaaaaa! - uzviknuh i okrenuh se, a kad ono, Micko. Tresnuo me po glavi praznom bocom koja se nije razbila. Isuse, bože, koja bol me snašla. - Micko! Koji ti je kurac, to sam ja, Sisketanović! - i odgurnem ga tako da je ovaj pao na stroj za okretanje sijena. - Ups! Je..bluuuuurp..biga, mislio sam da..bluuuuuurp..je..- i strovali se pod stroj, te zaspe uz hitno, gromoglasno hrkanje. Iz njegovih usta izvijali su se florescentni tragovi alkoholnog smrada, kao što se izvija dim cigarete. Pogledam prema toj mješini punoj maligana, svoj blatnoj i krvavoj, i sjetim se jedne sitne nelogičnosti u ovom događaju. Pa ja sam Micka ubio ciglom jedinicom prije nekoliko sati, a on me sada napao bocom, kao da ništa nije bilo. Bio sam uvjeren da je mrtav, jer je iz posjekotine liptjela krv, a mozak je istiskivao sam sebe. Shvatio je da mu je ovo prva i zadnja prilika da pobjegne iz ovog alkoholnog staništa. Whatever, uzeo sam vile, koje su bile naslonjene na ogradu i na kojima je još uvijek cičao probodeni štakor, i zabio ih Micku u trbuh. Iz te četiri rupe, mimo štakora, špricalo je vino i rakija, a ja sam skočio u stranu da izbjegnem ovu kiselinu, jaču i od najkoncentriranije fosfatne kiseline. Nakon pet minuta ta se miješina ispraznila i Micko je izgledao kao prazna, platnena vreća, na kojoj je spokojno spavao crknjeni štakor. A moj je otac uvijek govorio: "Kada ubijaš, odreži i glavu!", i zato sam izvadio svoj Rostfraj i odrezao Micku glavu i stavio je u torbu. Biti će to prekrasni kipić na haubi ukradenog kamiona s prikolicom nosivosti 20 tona. Gdje ću, kako ću, kuda ću. Nije lako ukrasti kamion, i to još s prikolicom, 20 tona nosivosti. Spustim se po vlažnoj travi u kanal i krenem prema jugozapadu. Tako će biti najbolje. Tragovi ne ostaju u vodi, a na dnu ih prekrije mulj. Štakori plivaju oko gležnjeva i lagano mi grickaju dlačice. Jadnici. Današnji život štakora je težak. Nitko ih ne voli, nitko se ne želi igrati s njima, čak ih ne žele ni jesti. A oni se, jadni, razmnožavaju u enormnom broju, i tako razmnoženi bivaju prepolovljeni zbog toga jer se nekom ne sviđa štakor. Znam da nije psić Bobi ili kit ubojica Willy, ali ipak mi nekako dođe žao tih sivih, dlakavih životinjica sa slatkim kolutićima od kojih je njihov rep sačinjen. Hodam tiho i oprezno. Osluškujem ne bi li čuo zvuk motora nekog kamiona. Ništa. Samo se štakori u zboru javljaju - Grec! Grec!. - E sada je dosta!- šapnem si u bradu i Rostfrajem pobijem njih deset, odrežem im repove i ispletem uže kojim ću se popeti na most kojem se približavam. Cesta koja leži na tom mostu, vodi prema Krkaljevici, a uz nju se nalazi jedno oveliko parkiralište na kojem bi mogao biti parkiran kamion. Napravio sam omču i zabacio je oko stupića, kojeg je neko zabetonirao na sredini mosta. Uz put sam ubio još tri štakora za sreću, nek' se nađe. Sreće nikad dosta. Ostavih uže zavezano, u slučaju vračanja istim putem. A i volio bih još jednom vidjeti štakore. Oni su stvarno divne životinje. Mezimci. Kućni ljubimci. Pitoma bića sa prekrasnim zubićima. Neki imaju i malenu jež frizuru između ušiju. Uzmem kamen pokraj ceste i bacim ga u kanal. Iz kanala se začuo prasak i cijuk štakora. Barem sam još dva ubio. Nek' se još jednom nađe. Ponavljam, sreće nikada dosta. Zakoračim cestom na kojoj su se sudarale mrlje ulja i blata, i... stanem u govno. Prokleto, masno, smrdljivo govno. Usrano, zasrano, smeđe-žuto govno. Odjednom poletjeh glavom i tijelom prema natrag, a nogama prema naprijed. Zavrtim rukama kao helikopter s duplom elisom i nekako se održim u okomitom položaju prema cesti. Torba mi se omotala oko vrata i stala me gušiti. Čvrsto zgrabim rukama remen u namjeri da ga skinem, ali torba se razgoropadila i napada vitalne dijelove vrata. Steže sve jače i jače. Na čelu mi iskočila žila, zadebljala se kao prigaženo crijevo za vodu i prijeti da će prsnuti. Posegnem za Rostfrajem i u zadnji tren, poslednjim atomima snage i prisebnosti, odrežem remen i, kao što to obično biva, izrežem svoju kožu kao američki psiho svoje žrtve. Tresnem torbom o pod, izvadim bijelu maramicu, pljunem u nju i zalijepim je na vrat. Negdje u mračnom kutku glave svijetlila su bolna svijetla. Hitno ih ugasih, jer je teško napuniti baterije u glavi ako nemaš specijalni adapter i punjač. Torba je beživotno ležala na asfaltu. Oprezno je otvorim i pogledam unutra, kad ono, nema Mickove glave. Problijedio sam od iznenađenja, a u obližnjoj štali propeli su se, i zanjištali, konji. Bio sam siguran da sam ju stavio unutra. Otvorim mali prednji pretinac i unutra još manji, ali glave nije bilo. Jebeš glavu i Micka bez nje. A možda je sada opet na njegovom istrunulom, smrdljivom tijelu? Možda se opet Micko uzdignuo iz mrtvih i kuje neki podli plan da me spriječi u naumu, u svetoj i danoj mi zapovijedi oca moga da ukradem kamion s prikolicom, nosivosti 20 tona. Od sada ću biti oprezniji. Obrišem ostatke govana prokletom torbom, koja me htjela ugušiti i bacim je daleko, daleko, da se nikad više ne sretnem s njom. Hodam već 15 minuta. Ne svijetle ni zvijezde, ni mjesec, ni jedan planet, ni jedna kometa. Crna se šuma nadvila nad cestu i svojim vitkim rukama-granama grabi sve što se nalazi na cesti. Naiđe zec i nestane. Naiđe srna i nestane. Naiđe jelen i stane nasred ceste. Gleda me namršteno. - Što ti ovdje tražiš nesretniče, u ovoj gustoj i prestrašnoj šumi? - upita me jelen i lagano zakrene rogovima 360 stupnjeva, kao vojnički radar koji traži niskoleteće avione. - Tražim kamion s prikolicom, 20 tona nosivosti - Sam u ovoj strašnoj noći naći ćeš samo smrt - ozbiljno će jelen - Već je nađoh, iskusih i pružih - Hajde za mnom, pomoći ću ti. Znam za jedan kamion. Samo me slijedi. I krenem ja za jelenom koji je još uvijek vrtio rogovima-radarima, tragajući, vjerojatno, za mogućim znakovima opasnosti. Jelen je koračao sigurnim korakom. Ova šuma je njegov dom i bez obzira na noć i opasnosti koje ona donosi, on je spokojno tapkao svojim papcima. Gledao sam na četiri strane istovremeno,od straha, iako mi to nije značilo ništa jer nisam vidio ni k., što bi rekli naši stari. Jelen je stao. - Ja dalje ne idem. Dalje više nije tako opasno. Ti nastavi ovom stazom i kada naiđeš na bunar ograđen crnim kamenom, skreni lijevo i počni trčati kao sumanut sve dok te ne zaustavi grana kanadske smreke. Tada se digni i pogledaj u nebo. Vidjeti ćeš auroru boralis, a njezin desni, uski krak pokazivat će na čistinu gdje se nalazi kamion. Neka ti je sa srećom. Peace brother, man or woman, or.. ma, jebi se, ajde crta! - i krene prema meni svojim oštrim rogovima, a ja zbunjeno zakoračim unatrag i zakačivši za korijen nekog bjelogoričnog drveta padnem na leđa. U istom trenutku mašim se za Rostfraj i uguram ga jelenu do hipotalamusa. Jelen je izbečio oči i dva i pol puta okrenuo rogovima te se skljokao na pod. Pravo ludilo vlada ovim krajem. Želja za ubijanjem i sakaćenjem. Opet sam izbjegao definitivnu smrt u zadnji tren. Moj je otac uvijek govorio: "Kako se smrt pojavi iznenada, tako se i sama iznenadi!". Mučilo me da li da krenem ovim putem koji je jelen opisao ili da se vratim na cestu. Ipak idem ovim puteljkom, pa što bude bude. Hodam po vlažnom lišću, čujem miševe kako skaču u rupe, čujem sovu kako klepeće krilima u daljini, ipak je sve živo i budno, iako je noć, iako je ovo strašna šuma, puna neizvjesnosti i straha. Desnu ruku držim na Rostfraju, kao na obaraču pištolja. Ako zatreba zapucat ću hladnom, britkom oštricom, rasporiti nekome ili nečemu trbuh, zaklati, razdirati tupim vrhom. Ako treba, a s obzirom na prijašnje iskustvo, trebat će. Moje su misli sada opojene krvlju i ubojstvima. Nosnice se pretvaraju u nozdrve i udišem vlažan zrak, tražeći miris žrtve. U mozgu mi bruji. Ruke mi otiću. Oči su se izbuljile i prošarale krvavim kapilarama. Iz pluća se odjednom ote urlik - "Grooargh!!" -nekoliko je noćnih ptica jezivo zakreštalo i pobjeglo kljunom bez obzira. Postao sam vukodlak. Sav sam dlakav k'o ona ženska neizfrizirana stvar. I nekako sam krupniji. Ruke mi do poda. Sada komotno mogu saditi krumpir, a da se ne saginjem. Saginjanje - koja je to muka i tlaka. Nakon tri zasađena reda u kičmi se javlja tupa bol i ja odustajem, popraćen glasnim zgražanjem i očitim negodovanjem roditelja. Na kraju uvijek ispadnem mekušac i slabić, penzioner od dvadeset i nešto godina, ljenčina, nikogović, džabelebaroš, jednom riječju, probisvijet. Međutim, ovako dlakav, ogroman i strašan biti ću poštivan i važan pred svima. Svi će me voljeti, obožavati, gostiti, plaćati pića i ćevape, zvati na oproštajne zabave, rođendane, svatove i proslave. Svatko će se boriti da je sa mnom u društvu. Biti će gomila onih koji će mi prepustiti svoje djevojke, a one će, opet, raditi sve što želim, samo da budem s njima, da ih milujem svojim dugačkim, dlakavim rukama, da ih oblizujem svojim hrapavim, šiljastim jezikom i da im svojim bijelim očnjacima grickam ušne resice. I jebeš kamion s prikolicom od 20 tona nosivosti. Neka si je stari sam traži. Boli me dlakavi kurac, ja sam sada Vukodlak. Gdje si Micko da te rastrgnem, majku ti tvoju pijanu! Auuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!!! |
- 20:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
