19.08.2004., četvrtak
turistička patrola
|
Split – stari Dioklecijanov grad protegao je svoje papke podno klisura neke planine, kojoj ni sveti Alojzije ne zna ime. Ovi dalmatinski grad ima mnogo Dalmatinaca, ali je poznatiji po vanjštini ženskog roda. Kome poznatiji? Meni ne. Jest da je to što vidimo lipo i divno i prekrasno, ali što se nalazi unutar tih oličenih i napirlitanih osoba, bog bi ga znao. U stvari većina tih sjajnih i blještavih barbika ispod kože je prilično nezanimljiva i moj bi djed rekao: rumena jabuka bliješti se ko reflektor na zadružnoj zgradi, ali ako malo zagrebeš površinu, prvo izleti izbezumljeni crv, a za njim se istiskuje gnjilež. Vrlo okrutno, ali istinito. Nego, sjedim u čekaonici željezničkog kolodvora i promatram pristiglu obitelj kako se izležava na osrednje hladnom podu, a otac, glava obitelji čita neki revival broj Zagora. Pet poena za oca. Trajekt Split-Vis – lijepo je visjeti na ogradi ogromnog trajekta i piljiti u valove sve dok ti se ne zamanta u glavi i dok ti neko stranjsko pseto ne zalije nogu, jer si u nekom putujućem transu, sunce te opizdilo. Lijepo je također ležati na podu trajekta i promatrati sve ljude ovog dijela svijeta i zamišljati kako je njima dobro jer imaju para i još više muzike, dok se u mojem ruksaku truckaju limenke Vrbovečkog nareska i ribe zvane sardina. Lijepo je gledati ovo naše jebeno plavo nebo i bijele oblake kako se ganjaju po njemu, dok ti se u želucu mali gladni trolovi igraju lovice i prave visokodecibelnu buku. Vis – grad Vis kao i svaki otočki grad. Ne mogu ništa više reći jer sam samo furiozno prošao kroz njega i spizdio se autobusom u Komižu. Pohvala onima koji su zabranili slobodoumnim ljudima da kampiraju na mjestu gdje se svake godine kampira i poručujem im: idite u debeli, krasni, antraksni kurac. Ne možete vi pisati toliko kazni, koliko se jebeno jebena ekipa može nalijati i nadimiti unutar i van četrdesetak šatora koji su tamo bili razapeti. Mogu se pohvaliti da sam unutar tih krugova, skupa sa svojom ekipom, bio pet dana jedno od najrazularenijih stvorenja i skidam sebi kapu i skalp. Pozdravljam virovitičku ekipu koja je žonglirala plamenom i tandrkala po udaralima i zaradila puno para i popila puno tekućine i pronosila tekovine izvanrednog humora. Uz bok joj je stajala naša đurđevačka ekipa. Šaljem vlasnicu jedne trgovine u krasni trokurac jer nas je otjerala, nakon dugotrajnog popodnevnog opijanja i potrošene gomile para, i reći ću joj samo jedno: od kada je JNA otišla s otoka ti se kurvo više ne prcaš, pa jebeš nas proletere. Također bi preporučio lijenim otočanima da se malo požure kad uslužuju goste, jer bi se mogli na godinu plakati što su turisti u očekivanju Godota produžili do Grčke, Turske i Afrike. Vidio sam Kukoća. Tip izgleda ko seljačina podno Mosora, a i čuo sam od puno okolnih Dalmoša da je tip jedna velika pizdetina od čovjeka i teški kurčerator. Ni tisuću takvih ne može biti ni do gležnja Goranu Ivaniševiću. Goran je ljudina. Pozdrav svim konobarima koji su nas, iako vrlo spori, opskrbljivali «rogačicom», ili kako se meni smantalo, pa sam naručivao «korčulanku» i pozdrav svim konobarima koji su nas gotovo u svakom lokalu počastili rundom. Pozdrav tipu koji nas je vozio do Biševa i trpio naša baljezganja i pozdrav staroj babi i njenom psu, čuvarima modre spilje, koja nije bila tako modra jer je modrinu prekrila velika krpa od desetak kvadrata algi. Babo, babo, mogla bi ponekad i počistiti špilju jebote kapetan Mikula mali (nastavak slijedi) |
- 02:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
