20.06.2004., nedjelja
pisma iz Nigerije
|
22.08. Draga i predivna i udaljena ženo: Evo se javljam iz oblačne Nigerije, a oblačno je jer sunca nema, u stvari, već sam zaboravio što je to oblačno, u stvari, mrak je. Napokon sam shvatio kako sam se našao u Aziji, a mislio sam do nedavno da je ovo Europa, ali sjetih se da nema tamo toliko lavova i onih srna što skaču ko antilope i bježe pred zvijerima koje su velike kao jeleni, samo što nemaju rogove i što riču poput tebe kad sam ti onomad čekićem razbio palac, pa je svijetlio na tminu, a suze ti padale sve dok me nisi ošamarila. Evo me laktom gurka moj prijatelj Štef, jebo ga otac, pobjegla mi linija, pa sad izgleda kao kardiogram, i kaže mi da smo u Africi. Ma što me sprda kad znam da smo u stvari krenuo za Njemačku, a sudba me kleta i prokleta smjestila na brod za Liberiju, mamicu im mornarsku, i nisam znao da su oni kosooki razbojnici samo gastarbajteri na brodu, kad su nas već zarobili u nekom spremištu punom dijelova brodskog motora i gladnih crnih štakora. Jebali ih riža i skorbut, da ih jebali. A sjeo sam veselo u autobus pun brkatih ljudi, na pretposljednja dva sjedala, ponio sa sobom torbicu, onu plavu, s ledom unutra i prije no što je i krenuo, već smo u rukama držali bocu prepečenice, ja i oni divni ljudi što rade u inozemstvu jebene poslove, a kad dođu kući pravi su carevi, i krijepili se, radosni, puni neke blage i sladostrasne nervoze. Kad sam izašao van iz autobusa, onako pijan i omamljen, nisam ni vidio jesam li u Frankfurtu, gdje me trebao dočekati stric Jole, a već sam bauljao po nekoj rupi gdje se točilo dobro ukusno pivo i gdje je ekipa bila nekako previše prijazna, što tek sad shvaćam. Vidjeli su budalu sa sela, iz seoske države i u istom trenu napravili plan da mi ga smjeste do tamo preko dalekih mora. Kako su me obrlatili nemam pojma i jer sam i ja sam sebe obrlatio rakijom i pivom, ali to sad više nema veze. Tu sam gdje jesam (priznajem Štefu da je ovo ipak Afrika – ma ja ga samo malo zajebavam) i tko zna kako ću nazad k tebi moja ružo rosna i pupoljna. Eto, to je to što sam ti hitno htio napisati, jer zaboravih ti reči kako sam stigao u ovu lavojebinu. Volim te više od tetkine penzije. P.S. Pozdravi tektu, iako znaš da ju nimalo ne volim, ali neka se nađe, jer pretpostavljam da će uskoro papke odapeti, a ako neće, onda ću razmisliti o povratku iako mi je bez tebe kao vinu bez sumpora. |
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
