za šaku dolara

30.07.2007., ponedjeljak

Magdalena

Istrčala je u kućnom ogrtaču, boreći se sa raščupanom riđom grivom. Otirući prašinu sa bedara, glasno proklela sve po spisku, a ono đubre što joj je rentalo sobu, njega prvog. Vila Begonija stara je više od dvjesto godina. Partijom pokera, iz ko zna čijih, dopala je u ruke masnog lihvara koji bi svako toliko uspio iznajmiti trošnu sobu na drugom katu. Jedinu sa ključem. Arhitekt je bio neki dvorski šarlatan, a taj mu je projekt bio posljednja šansa da zgrne nešto novaca i nestane s koliko toliko dostojanstva. Prvu je priliku iskoristio za bijeg u Tunis, zlata ušivenog u grimizni nakurnjak, i tamo mu se gubi svaki trag. Dokoni kraljević Viktor, sklon perverzijama i neurotičnim ispadima, za kojeg je majka i naručila izgradnju, ubrzo je nakon preseljenja umro u šizofrenom deliriju uzrokovanom neizdrživim svrabom sifilisa. Vila je dospijela na loš glas, i, iako je velečasni obavio egzorcizam, zasmrdio ju je dah vremena i naposlijetku je propala ko potrošena kurva. Temelji popuštaju, vlaga je metastazirala po iskrivljenim zidovima a fasada popucala ko manični um. Cupkala je ispuhujući ledenu paru i gledala u vis, tamo gde je do maločas bio balkon, balkon koji se upravo urušio i uništio samonikli grm halucinogenih bobica. Magdalena je nova u susjedstvu. Kriomice sam je pogledavala škiljeći kroz novinsku fotografiju žene koja je u šezdesetosmoj rodila četvorke.* Brižno sam joj izrezala oči a dvolisticu predantno zalijepila preko rupe za zrak koja je ujedno i jedini prozor prema van. Ranojutarnje sunce ubojito je za moje usahle očne kapilare, a i manje prašine ulazi s ulice. Magdalena je doselila u pratnji trojice mladića. Prvi je nosio terakota saksiju sa nekakvom palmom, a druga dvojica su se krivili oko golemog drvenog sanduka sa metalnim perforacijama. Ona je pobjedonosno koračala prva noseći u rukama čupavu bijelu mačku i ogroman metalni ključ. Imala je modri kaput i narančasti šal a sve u vezi je, čini se, veliko. Njena vrata, njen ključ, njena saksija, njena mačka, kapacitet pluća, njena kosa, bod na njenom šalu, njeni koraci. Primjetila sam doduše, da ima mala stopala. Podsjetila me, formom, na tornado. Dok sam se istu večer poskrivećki šuljala hodnikom, kako bih u noći puna mjeseca poprskala kaktuse i odnijela napoj kineskim maloljetnicama koje skrivam na tavanu, i planiram uposliti u svojoj imaginarnoj fabrici vunenih spužvica, iz magdalenih odaja čuli su se uzdasi. Voljela bih reći da je vodila ljubav, ali ne. Jebala se. Glasno. Opruge su škripale. Uzglavlje je lupalo u zid, a Megi je skvičala ko da vidi sve zvijezde nebeskog svoda. Na trenutak sam joj pozavidjela na ekstatičnosti trenutka, a onda sam se sjetila da je to samo jebanje-ludom-radovanje i prionula svojim noćnim dušebrižničkim aktivnostima. Kaktuse sam nježno navlažila i tiho im otpjevušila ariju opere «Karmen», kako bi meskalin bio pun ljubavi, jer takva sam i sama. Potom sam, kao avet, odlelujala u vis, preskačući žućkaste hrpice otrova za štakore. Kinezice su me podsjetile na majmunčad tropskih džungli koje sam vidjela u jednoj od svoji astralnih projekcija. Šutke bdiju u mračnom kutu tavana, zgrljene u masu košćatih udova i okatih glavica i nikako da se raspletu, da ih prebrojim. Večera ih je razdragala. A ja sam zarosila od ganutosti i došapnula im jedinu riječ kineskog jezika koju znam. «Ooo-đai» šapnula sam, naklonila se i zabacila lijevu nogu za vrat, kako bi možda moj govor tijela bio rječitiji od riječi. «Sigmunde, dođi Magdaleni. Dođi...» tepala je i mazno se krivila dozivajući beštiju. Mačak, posivio od prašine i straha, brzo je uskočio u njeno naručje.

- 18:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.07.2007., utorak

točno u podne

Prašina i sparina spojile su se u ljepljivi oblak što je od ulice učinio scenogrfiju za vestern. Da nema ovih par pregorenih šljakera, nihovih kompresora, kranova i hidrauličkih pumpi, bile bi same. U tišini. Čulo bi se samo mljackanje. "Prazno je" rekla sam. Riječi je ugušio slani inćun i odnijela mineralna voda. Ionako nije bilo važno. Čekamo četvrtak, zapravo. Koke nema što za reći o svemu tome. Sita je. Drži cigaru u prstma, puše dim uvis i gleda tamo negdje. "Oćemo kavu?" pita naposlijetku.

- 18:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2007., utorak

nišan