| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Bacam se pored tebe, na prugasti madrac kojemu je davno iskočio feder i prošao rok trajanja, da te obradujem svojim novim idejama koje ću ostvariti u idućem životu, da ti pjevušim na uho u krivom tonalitetu, senzualnim promuklim glasom, njemačkim naglaskom jer pravim se da sam Marlene Dietrich, da te zaspem riječima ko mladence rižom, riječima koje dugo nisi čuo, što te zabavljaju toliko da ti vidim isplombirane kutnjake i bore oko usta, da se smiješ ko dječak i da ti oči sjaje, ko onda kad si osvojio zlato na plivačkom mitingu, a čitavo je gledalište pljeskalo tebi, samo tebi, joj kako si samo bio mlad, a tek ja, a tek ja, klinci, pa ipak, okreneš glavu, gledaš me, sumnjiva sam ti, uvijek si volio vesterne, i eto, sad škiljiš ko Clint Eastwood u krupnom planu, pitaš se koji me to zloduh obuzeo danas i otkud to sve u mojoj glavi i kojim ja to pobodu redosljedom mislim, jer očito se ne sjećaš se priče o povijesti bolesti i mentalnom minskom polju koje me muči već godinama, priče o Muli, genetskoj modifikaciji, lošim antibejbi pilsevima, očito, a u križaljci riječ za sterilno; jalovo, ponavljaš jalovo, jalovo, jalovo i baš te opušta paljenje i gašenje lampe na noćnom ormariću i moje ludost i autoironija, i te riječi, riječi, gledaš u strop i tvrdiš da bi stvarno trebala obut štikle, periku i perje i izać na ulicu izvodit predstavu, jer šteta je da svijet ostane uskraćen za tako čudo(vište), osim toga, vidim li ja koji debili i glupače danas drmaju i drkaju, i ne mariš za prljav pod, a ni ja, ni za prašinu iza vrata i za to što ćeš me vjerojatno vrlo skoro posjećivat na odjelu sa svjetlozelenim zidovima, ma, stignemo se još sredit, kažeš, al od sutra, naravno, od sutra, danas te zaboli kuku i za moju bolest i sve ostalo, jer je jako vruće i ti si ljepljiv i gol golcat si se izvalio nasred bračnog kreveta, a ni procjep među madracima te ne žulja, već glumiš da imaš 17, a ja 16, pa me gledaš dok rješavam rebus, šeretski se smješkaš i ne smetaju te prazan frižider i trulo voće, da, čak te i glad, gnjile breskve i jato mušica što sumanuto obljeću oko njih nasmijavaju danas i podsjećaju na lijepe stvari iz djetinjstva, one koje si zaboravio al ti svako toliko bljesnu pred očima, i vinu te u nebesa, ko u onom snu u kojem letiš nad svojim starim kvartom i pljucaš po autima što iz visine izgledaju kao dječije igračke, šareno, veselo i bezopasno, ali nevesel si i opasan odjednom, bez obzira na to što se ja sjećam tvojih snova a to nešto znači, već me pitaš kad smo postali prljavi i jeli to od televizije, droge, il od lošeg odgoja, gledaš me pritom, prodorno, il toga što nas ko djecu nisu vodili u crkvu da nam velečasni pripovjeda o svecima, anđelima i božanskoj dobroti, već nam govorili da je sve ovo zajedničko i da nije sve u parama, i da nevjerujemo strancima u crnim autima sa crnim staklima koji nam daju gumene bombone u obliku medvjedića i da ne pušimo priče onih što govore drugačije, jer oni nemaju pojma, pa ja odgovaram kako je "sve to od lošeg vina", jer neznam što bih drugo, govoriš mi da sam glupača al sam ti draga svejedno, daješ mi pusu u obraz i preko ramena kažeš da je topli vjetar; fen, ma, znam to i sama, ali koja je luka u Indiji?, neznaš, neznam ni ja, skoro pa simbolično, jer, ti više nisi siguran o čemu se tu zapravo radi, ne, ne s nama, tikvo, već onako inače, sve skupa, u ovom svijetu, s ovim ljudima, i kako to da uvijek ti moraš prvi pružiti prst, a oni ga onda izmuzu ko vime kravi muzari, il kurac nekom žigolu, i nedaju ništa zauzvrat, ni šta, dapače, očekuju i očekuju i očekuju, još, još, i još, i još, sve dok ne ostaneš bez života, isapuhan, probušen, iskorišten i smožden, i treba ti njihova pomoć da ustaneš, ali oni eto baš danas nisu zainteresirani za nešto tako, nemogu, nestignu, nejavljaju se il te potapšaju po ramenu i olajavaju iza leđa kako si nesposoban, zbunjen, rasut i naprosto nesređen, i nipošto ne žele bit viđeni s nekim tako promašenim, već samo sa onima što su stalno vedri, makar od tableta i rakije, one što imaju uspješne kvazi karijere, zavidne životopise ili barem bijele zube, ili barem zube, a za tebe je bijedniče najbolje da se odmah baciš sa nebodera, naravno, dovoljno visokog da nije utvrđena statistički značajna vjerojatnosti da nećeš postati neprepoznatljiva kaša prolivena po betonu, kako ti i priliči spodobo jedna potrebita, slaba, jadna, nezanimljiva i neprivlačna, odjebi, nestani, crkni, kvariš nam imidž, onih što su zgodni, dobro obučeni i uvijek sretni, a i ako nisu, i to prodaju, skupo, samo da ne ostanu sami, jer to je ono najgore, užas, od kojeg je bolja čak i totalna rasprodaja, makar ti ništa ne ostane na kraju, nula, strašnan je taj osjećaj, da, pa ti ipak ne poduzimaš ništa, već se samo utapaš u melankoliji i škripavom madracu i čekaš da se ventilator opet okrene prema tebi, da, boli te ali si se navikao na bol, pa više ne stenješ, ko konj tegljač, više i neznaš za drugo, ko da je bol neupitna i ko da ćeš živjeti petsto godina kažem, sjetim se grofa Dracule, da, on je dobar, ti, ko da imaš vremena na pretek, krvave očnjake i harem gladnih vampiruša, pa je potpuno svejedno na kakve se ljude oslanjaš, na što se trošiš i s kim se jebeš, a nije tako, dobro znamo da nije tako, i trebaš pomoć, pomoć, kakvu pomoć? pitam, iako te se bojim sad kad si ovakav, ali da nas dijeli ekran i da si lik iz filma, obožavala bih te, bez bojazni, ali ne, ipak ti neću popušit kitu samo zato što si zgodan a ponekad i zabavan, a nemoraš ni ti meni, jer mene treba osvajat, a to traje, budalo, ni tog se ne sjećaš, sve si zaboravio, a i strašiš me ovakav dok me režeš odsutnim pogledom punim gorčine i nečeg što ja volim zvat dubina, a možda je samo tupost, nevolim kad me kažnjavaš jer je stari bio strog, jer te Tina otkantala zbog tvog najboljeg prijatelja, a jako si je volio, a i njega, ili zato što je Maria obavila abortus bez da te pitala što o tom misliš, ili zato jer su ti svi jarani opsjednuti radodajnim praznoglavim mufetama, za kojima trče ko narajcana kerčad, ili, iako to nikad ne kažeš, ali osjećam, jer ja nisam dovoljno stabilna da ti budem skela, već se koprcam ko riba na suhom, da, ali znaš šta, šta? ko danas nije sjeban, e, pa taj je najsjebaniji, i takvih se bojim, i ko danas nije tužan, takvih se bojim još više, više od pedofilije, silovanja, i srednjovjekovnih sprava za mučenje, i gledam te, čekam reakciju koja izostaje, pa se rasrdim i počnem pitat kako ćemo dalje ovako, i još gore kamo ćemo, sve u strahu da ipak nisam dovoljno dobra da potrajem ikome, dovoljno jaka da izdržim išta, i dovoljno mudra da opstanem igdje , iako te, vidim, nakon toliko vremena, moja ludost i dalje zabavlja umjesto zabrinjava, a to nešto znači, crni oblak ipak dolazi i zakriva naš kućni piknik i jeftinu idilu; promjenjivo oblačno sa sunčanim razdobljima i mogučnošću pljuska; pa oni ko da govore o mom životu, ipak, šta ako je istina, možda će me one pijavice koje sanjam i čije me gmizanje škaklje i ugodno mi je sve dok ne pogledam i vidim da su mi proždrle čitavo tijelo i da su u međuvremenu narasle ko pitoni (strašno u što se pretvaram) sustić, prije il kasnije, pijavice beskrvne, beživotne, hrane svoja ljigava tijela mojim, sve dok ne nestanem polagano, ko da sam za to rođena, da nahranim pijavice ili da barem imaju gdje ubadat svoje zle iglice, ko u jastučić za špenadle, sve dok ne postanem dimni signal, dok me ne dokrajče gangrenične rane, crne rupe ili još strašnije; smrdljiva, ustajala simbioza, na prvi pogled puna ljubavi i prijateljstva; ja Leš, ti Džejn, ko mušice i gnjilo voće u crvenoj zdjeli na našem kuhinjskom stolu, istom onom na kojem smo se voljeli toliko strasno i glasno, dok se sve četiri noge nisu rasklimale a mi isprobali sve poze koje su nam ikad pale na pamet, ali bojim se svejedno, bojim se da će me pratit te gadarije čitav život, ko prokletstvo kojem nemožeš umać, i iako se ti sad opet smiješ svojoj luđakinji koja priča sama sa sobom, svojoj dvorskoj ludi na točke i svojim nožnim prstima, preko kojih gledaš ostatak svijeta, i koji stvarno izgledaju smješno, naposlijetku samo samozaljubljeno ustvrdiš kako znoj baš dobro miriše i kako ćeš svakako jednog dana patentirati parfem imena „Vonj“, testiran samo na ljudima, pa usput nasmiješ i mene, i ne, nisam ti ispovraćala ovaj gnjus koji mi sjedi na plućnim krilima, žučnoj kesici i želucu, i zbog kojeg imam osjećaj da ću se dobrovoljno prijavit na lobotomiju i elektrošokove, ili barem kukavički pobjeć u Tunguziju ili još dalje, i znaš šta, šta? i bolje da nisam, nije ti to više kao francuska kinematografija sa sexi autističnim ljepoticama u glavnoj ulozi, preludim za išta osim erotske ljubavi, jer nemaju ljudi više strpljenja za dramu, samo akcijske komedije, izdefinirani mišići, porculanska zubala, porno i brutalno, sex, sex, sex, što gluplje to bolje, a najgori su oni kao pametni i školovani, što su sve vidili i sve znaju i postali su utjelovljenja svojih nabiflanih stavova i mišljenja, i ne misle da će se ikad promijenit, da, oni to stvarno vjeruju, da je to-to, i glavu će ti odgrist samo da se ne promijene; oni što samo čekaju točku da počnu pričat o tome što oni misle o svemu tome; i? kako si? jesam, jutros, ti? trebaš da te vozam, mazim, nasmijavam, da zbrajam i množim, jer mi to daleko bolje ide, da plešem s tobom, uvjeravam kako si dobar, kako je sve u najboljem redu, kako infarkt dolazi odsrca i kako će nam samo biti još i bolje, pa ti velikodušno poklanjam posljednji gram snage a ti, posluži se mojim dosjetkama i igrama riječima, ko tvrdo kuhanim jajima slikovito poslaganim na švedskom stolu nekog dubrovačkog hotela sa tri zvjezdice, Libertas, ili ih obuci ko smoking i cilindar dok gologuz paradiraš među probisvjetima što vonjaju na trulež i nametljivim razgolićenim prijateljicama noći koje šire noge svaki dan drugome i, kakve li ironije, nazivaju se slobodnima i modernima, da, njima te svečano predajem, štafetu moje gluposti, jer s njima želiš biti, sve dok ja ne povjerujem da se ljubav nalazi u skoku sa padobranom, pohoti, janjećem pečenju, tanga gaćicama, mondenom domjenku, grupnom sexu, egzotičnim putovanjima ili zvjezdanoj prašini, ili barem dok ne prestanem vjerovat u gama valove i slične monade, samo molim te, ako pretvoriš kamen u zlato, a ja ispadnem u krivu, meni prvoj javi, ekskluzivno, jer to sam zaslužila, unatoč tome što dajem mizerno malo i unatoč tome što sam ljubavna sirotinja, prosjak štoviše, jednooki, što živi u lunaparku i vozi vlak bez kočnica kojeg zaustavi tek kratki spoj u razvodnoj kutiji, ali nemoramo razgovarati ako ne želiš, ne, možemo umjesto u oblake, zajedno promatrati mrlje od vlage što su metastazirale po stropu, u njima tražiti slike, ljudske profile, ptice u letu i brodove što plove morima, i praviti se da to nije postmoderno, već nekako još bolje i neviđeno, jer, da, ionako kažu da su riječi suvišne a neželim da postanu oružje moćnije od nuklearnih raketa, neželim da počne treći svjetski rat. |