| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Po mom tjemenu skakuće par tisuća hektopaskala. Bolest me zela. Glavinjam, zlo mi je i znojim se kroz sve zamislive pore. Vlaga toliko postotna da mi ovaj grad danas sliči na neku azijsku luku, više nego Ameriku. Jesam li niskotlakašica ili neka druga kategorija, i ako da, koja, zbilja neznam. Ne palim se na nalaze, dijagnoze i recepte, čak me ni meteropathos više ne privlači (iako volim dobru dramu). Znam da mi se sad ljulja pred očima, i da bih rado prespavala ovaj cijeli dan. Ali neću... Ključ je jedan od onih ljudi koji sebe i zapadnu medicinu poznaju dovoljno da znaju da im je tlak nizak; čak i što to znači, i kud vodi i kako se kratkoročno liječi, a svoje znanje zloupotrebljavaju kao alibi za trzanje crnih kava, crnog vina i ko zna čega još. Crnog. Budimo iskreni, jest da ima zanimljivu vanjštinu drumskog razbojnika, (što je, da se razumijemo, kompliment), ali sam ga upoznala na mjestu gdje su pripadnici muškog roda u tako očitoj manjini, da naprosto strše. Strše ko moje sijede, ko slon u polju ljujbičica, ko košarkaš u Italiji. Na takvim se mjestima kreću uglavnom (njegovim riječima) «beta mužjaci» a propupale žemke spuste prečku nešto niže no obično i uzdišu kako izgled možda i nije tako važan. «Ma naravno!» Važno je zvati se Ernest. Ključ i njemu sličnih par sretnika, u tom okruženju, definitivno spadaju u XY Olimp. Većina ga je mojih prijateljica u ovoj ili onoj fazi svojih studentskih dana nešto pogledavala i mjerkala, al neznam da je ikad bilo nešto više od toga. Jednoj se nasmješio, drugoj je pohvalio prsten, trećoj frizuru, četvrtu je počastio svojim društvom, a petoj, više se ne sjećam detalja, al i njoj je bio drag. Naravno, svaka je imala svoj faktor, pa ga je svaka voljela u nekoj drugoj fazi, dok je meni osobno najbolje od svega bilo što niti jedna nije znala izgovoriti njegovo ime, točnim naglaskom. Ja ga nisam stigla pogledat u bilo kojoj fazi svog studentskog života, osim možda u ovoj poznoj, ako se to uopće može nazvat pogledavanje, i ako se to moje «studiranje» uopće može nazvati život. Razlog tomu je moja tragediji sklona narav i činjenica da se obično grcam u, ili oko, ili nakon, ili za, ili u vezi nekog prekompliciranog, preizanaliziranog i prežvakanog odnosa, koji doživljava svoj suton a ja to svim silama odbijam priznat. Pa, tako "u punoj čaši», kako mudraci kažu, «nema mjesta za novo piće». Još je jedan od razloga to što sam slabovidna, bolje rečeno ćorava ko krtica, plus ne nosim naočale jer mi onda nitko ne prilazi, misleći da sam neka dominatriks gadura, hladna proždrljivica ljudi ili bahata aždaja. Bilo kako bilo, društveni život mi naglo opadne a osjećam se sexi poput................... drvene Marije? Zato, ko prava glupača! biram iz izloga broja dva; «ćoravilo i kokošje sljepilo», biram nevidjeti detalje, često i onog tko ti maše sa druge strane ulice. Nego, Ključ... gdje smo stali....aha, da, eto, nisam ga poznvala nešto baš dobro al znala sam ZA njega. I što se točno dogodilo onda i kako to da o tom uopće pišem? Jedne zimske noći, tam gdje je visok snijeg, smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg. Zeko nije plakao, bar ne predamnom, odskakutao je u šumicu, mrkoj medvjedici koja me skoro ubila, mamu li joj njenu goropadnu, al sam joj majmunski zbrisala. I to jedva. Bilo je gusto. Bedevija me u žaru borbe uspjela svojom masivnom pandžom ozlijediti, pa ja sam te zime lizala rane uz poznatu šumsku žesticu i razne druge mediciline i meleme za dušu i tijelo. Usprkos nedaćama, mojim je venama prostrujala neka čudna krv. Nemirna. Vrlo povoljno razdoblje za mene, godina psa, već je bila otpočela. Taj mali sitni debakl nije me dakle spriječio da zalajem na pun mjesec, da se udesim ko pun pogodak, obučem u plavo koliko se sjećam, posjednem malu cimi na suvozački sic i «vamos ala plaja» odosmo se isplesat i vjerojatno nacicit u poznato okupljalište mladih i besvjesnih. Ključa je nepoznat vihor tu večer donio točno tamo gdje ga je donio, za šank. Južni vjetar. (ili je to bio možda besplatan upad? Ne, ajmo se radije držat južnog vjetra. Bolje je) Ja sam već bila dobrano raspojasana i pod alkoholnim gasom, taman toliko da sam uvjerena kako nisam preglasna, i taman onoliko da sam uvjerena da je ono što mi je na pameti jako zanimljivo, da naprosto mora biti izrečeno i da ja sad to radim na vrhunski zanimljiv način. Jadan Ključ. Kasnije mi je priznao da nisam bila normalna. (Al glavno da sam nas u jednom komadu dovezla doma, sebe i malu cimi (odsad mc)). E sad, tu imam rupu u pamćenju. Nemogu se naime sjetit kad mi je dao broj, bolje rečeno, kad sam ga ja iskamčila... hm hm hm... ma....nije sad ni važno, al pretpostavljam da je bilo nacicano, a možda čak i za vrijeme jednog od zvjerskih rogačevanja sa manistrom, (u pauzama dok me ova nije gledala već je očima skidala Darijusa). Nakon zečijeg gulaša; pobune u kokošinjcu i drugih majmunarija koje sam tih dana proživljavala, Ključ se učinio ko nešto što mi je blisko, možda iz neke druge dimenzije, nepoznate čovjeku, ali svakako kao netko ko je, potpuno neopravdano, završio na tavanu mog života, i kog treba pothitno otamo izvuć i stavit u pogon. (Ko neki stari kožnjak) Nije bio napadan, i nije bio «zainteresiran» u onom nekom smislu o kojem su konspirativno šaputale moje družice. Više onako, pasivno-agresivan, na dobroćudan način. Recimo. Nažalost ili nasreću, sad nije važno. Bio je (njegovim riječima)- gljiva. Da ti ukradem rečenicu Strino, tuga me uvijek privlačila više od veselja. Bar vizualno, bar na prvi pogled. Mislim da je to otpočelo u ranom djetinjstvu, kao i sve drugo uostalom. Saša Surla. Zajedno smo išli u prva tri razreda osnovne škole. Saša je bio žgoljavi klinac, oštre kose boje slame, košćatog lica i velikih, predivnih plavih i naravno tužnih očiju. Dolazio je iz neke radničko udarničke prebrojne familije, koja je bila na prosjačkom štapu i državnoj skrbi, i povrh svega imala tu nesreću da se babo često doma vrati pijan, a ukućani sami od sebe padaju niz stepenice. Saša je bio vidno najsiromašniji u razredu. Često je bio duhom odsutan, imao je slabe ocjene i sjedio u zadnjoj klupi. Ja sam se zaljubila u njega kad je na primanje u pionire, uz sve nas uštirkane u bijelim košuljicama, došao u svečanom, ali svijetlo plavom đemperiću. Bio je najljepši! Moje je anarhistično srce odmah palo na tako sofisticirano metaforičan subverzivni akt, i otad sam Sašu gledala potpuno drugačijim očima. Očima zatelebane prvašice. Naši razredni kolege nažalost nisu. Mahom su ga svi zlobno ismijavali i nazivali pogrdnim imenima kad god su uzmogli. Ipak, uvijek tako da ih ne čuje, jer jedno je bilo fakat; Sale je bio najžilaviji u razredu i mogao je istuć svakog zlobnog, ispeglanog maminog sina. A rijetko se tukao. Imao je te divlje oči i pogled koji govori dovoljno. Kasnih osamdesetih u živote mladih školarki došla je nova trendovska pošast zvana «vodena pernica», sa svjetlucavom prađinom i plutajućim plastičnim ribicama i koječim. Sve vi ženke koje se sjećate, dobro znate koliko je to tad bila velika stvar. Kokice koje su imalo držale do sebe i svog rejtinga imale su najmanje jednu. (Ja nažalost nisam. Al to i «falše barbike» neka su druga priča.) Jednog dana, upravo smo se vratili sa velikog odmora, a učionicom je odjeknulo višeglasno zapomaganje i naricanje. Dogodio se nezapamćeno ohol i proračunat zločin, kojeg su bezumljem nadmašila tek ratna zbivanja što su na prostorima Bosne i Hercegovine uslijedila za nekih 5 godina. Sve «vodene pernice», bile su izbušene šestarom, tako da su procurile, presušile i bile nepovratno uništene. Razredom se razlio bijes i želja za osvetom. Užas na njihovim licima nije bio ništa u usporedbi s tim da su za sve odmah, bez trunke razmišljanja, optužili –Sašu. Nije bio kriv. Ja znam, jer gledala sam ga taj dan. Otrčao je kući. Nije ni bio u školskom dvorištu. Mora da je bilo nešto tajno, jer nije rekao ništa u svoju obranu. A nisam ni ja. Godinu dana nakon incidenta, čitava se familija odselila u drugi grad. Više ga nikad nisam vidjela. Epitaf ze epitafom, moj se život počeo pretvorati u smrtopise i tužaljke. Vječno opsjednuta opskurnim i sličnim, rani pubertet provela sam zaljubljena u Dilan Doga i njegova čudovišta, a u kasnom pubertetu sam već pronašla i poneki živući primjerak paranormalnog. Po staroj dobroj, «Ono što misliš, to i privlačiš», zaredali su se neki manje sretni događaji i okolnosti. Sretne naravno nisam ni vidjela. Dakako, bilo ih je. Puno. Ključ i ja smo odmah prekrižili mogućnost ljubavne priče. On vatra, ja zemlja. On konj, ja majmunica. Ne ide brate nikako. Nisam sigurna jeli to bio obostrani zaključak, jer kad se napijem, imam tu tendenciju da pričam za oboje. Nešto kao verbalna trudnica. He. I ne samo to, već, onim dijelom mozga koji mi omogućuje da dvije stvari radim istodobno, mogu zamišljat, da zamišljat, šta mi sugovornik (ca) pričaju. Pa neznam šta smo stvarno rekli, a šta mi se zbilo u glavi. (Iskreno rečeno, to što ne ide brate nikako, meni inače nije neka prepreka u životu. Ako ja hoću da ide, onda ide! Nego već sam mu to sve tako pametno izverglala da je sad glupo da se izvlačim, osim toga, ispašće da ga barim, a trebalo bi biti obrnuto, i dakako, spontano- zato mu nemojte ništa reć!) A on je gljiva. Gljivasta. I to ne psilociba, čak ni lisičarka, ni ona štrumpfovska, već šampinjon! Da stvar bude gora, svaki je treći dan još uvijek nesretno zaljubljen u svoju bivšu koja uživa dok on plače. I onda takav čeka sabah sa šejtanom i to u društvu sestara Sjebanac; Tuge i Cuge. Ova potonja je i moja intenzivna prijateljica u zadnje vrijeme, a sa Tugom sam se razišla, iz razloga vjerske i ideološke prirode, osim toga, naše je druženje doesgnulo svoje vrhunce, a nismo našle snage da odnos pretvorimo u nešto novo i konstruktivno, pa nekako više nema smisla. Ključ je (samoinicijativno) postao Ključić jedne majske večeri, negdje između viskija i travarice, negdje između nažicanih cigara, Screamin Jaya, i poludjelih pijanih žena koje trčećim korakom kradu barske stolice u dva ujutro. A kako, više se ne sjećam, pitajte njega. |