pisma sinovima

ponedjeljak, 25.07.2005.

NE DOZVOLJAVA DA VAS VIDIM

Maleni moji. Ponovno san na rubu. Zna san šta će se dogodit. Došle su joj mater i sestra. Stan je sigurno već prepisala na njih. Nakon mog upornog slanja poruka javila mi je da neće doći i da me više nikada ne želi vidit. Predložija san joj da ja dođen doli da vas vidin. Na to mi je rekla da ako dođen da će zvat policiju. Nije mi jasno zašto. Ja nikad u životu nisan mrava zgazija. Nikad nisan podiga glas. Ona mi sada neda da vas vidim i prijeti mi policijon. Ne mogu virovat. Jeli ona luda ili je bezosjećajno čudovište. Šta da radin? Da dođen doli pa da priredi scenu s policijon. Nebi tija da doživite takve šokove. Ja san ih u djetinjstvu ima sasvim dovoljno. Ne mogu virovat da san moga volit takvo čudovište od žene.
Maleni moji, mi muškarci smo nekad takve budale. Cili brak nisan zna s kim živim. Osam godina me vrtila oko malog prsta. Zamislite koja san budala bija. Ja bi joj i dalje virova da joj nisan snima telefonske razgovore. Zamislite kako mi je bilo kad san je ćuja kako govori sestri da će se malo smirit, pa kad ja više ne buden sumnja da će i dalje nastavit sa Maton Matićem.
Znan da san i dalje budala jer bi svako normalan otiša doli i polomija joj obe ruke. Maleni moji, toliko vas volim da nikad u životu neću napravit ništa šta bi moglo imalo poremetit vaš mir.
Uta moj. Uskoro ti je rođendan. Šta da radin. Da te nazovem? Da ti nešto pošaljen? Da dođen? Znan šta god da napravin neće bit dobro. Nebi tija remetit tvoj mir. Ako dođen doli ona će popizdit. Počet će radit pizdarije. Zvat će policiju. Ako te nazoven ili mi te neće dat ili ćeš doživit šok kada me čuješ. Ako ti pošaljen poklon, bacit će ga u smeće. Maleni moj, moja sestra vam je poslala poklone, prošle godine za Božić. Završili su u smeću. Nisan niti vidija šta je bilo unutra. Ona je bezosjećajno čudovište.
Ne znam šta san joj loše učinija. Varala me sve godine braka. Ne znam čiji je mlađi sin. Ako bude sportaš imat ćemo vaterpolistu. Sve u braku šta smo stekli otela mi je. Ne dozvoljava mi da vas vidim. Prijeti policijom. Živin ka pas. Jedva da iman za kruv. Nosin one jedne gaće u kojima san otiša. Raspale su se na meni. Iman dvi majice. Jedna se suši a drugu nosin. Izgledan ka prosijak. U stvari i jesan prosijak.
Nisan van pisa kako san ima sukob s skitnicom, kolegom. Ako u gradu vidite nekakvo stablo s jestivim plodovima, tada znajte da ono ima svog vlasnika. Ima svog skitnicu koji polaže pravo na njega. Tako san ja vidija one male okrugle žute šljive. Kod nas ih zovemo srdeline. Bija san gladan. Nikad neću zaboravit onaj metalni okus u ustima od ispušnih plinova. Onaj sram dok te neko gleda kako hlapljivo jedeš. Tada je doša on. Skitnica koja po nekom nepisanom pravilu polaže pravo na to stablo. Nikad u životu neću zaboravit taj izraz lica. Pogled pun mržnje, bijesa, očaja i beznađa. Kroz pogled san mu vidija prazninu duše. Došlo je do fizičkog obračuna. U ruci je ima nekakav štap. Krenija je prema meni. Uspija san izbjeć udarac. Napravija san mu polugu na ruci i bacija ga na pod. Dok je leža blokira san mu ruku i u očima vidija suze. Nisu to bile suze zbog fizičkog bola. To su suze koje same teku iz najmračnijih dijelova naše duše. Pustija san ga da se digne. Sili smo na klupu. Da san mu cigaret. Skupa smo plakali. Nismo ništa rekli. Znan da san tada dobija pravo na šljivu, ali san mu je ipak ostavija. Bila mi je muka od zelenih plodova i metalnog okusa u ustima.
Nisan van pisa da me borilačka vještina koju san poćeja doli trenirat nekako održala u životu. Zbog nje san uspija sačuvat zdrav razum. Ovdje sam se puno posvetija treninzima, tako da nisan ima većih problema u ovom svijetu za kojeg nisam ni znao da postoji. O vještini ću vam pisat drugom prilikom.
Maleni moji. Koja san ja budala. Kad san dozna za sve šta se događalo ja san joj isti trenutak sve oprostija. Čak je nisan ni tražija da mi objasni. Nisan tija da mi laže. Govorija san joj da mi ne treba ništa objašnjavat. Objasnit će mi kasnije. Za godinu dvije pet deset. Nije bitno. Samo san je molija da prestane. Sve joj mogu oprostit. Samo joj ne mogu oprostit to šta me gledala godinu i po kako propadam. Gledala me kako iz dana u dan venem. Godinu i po praktički nisam izlazija iz kuće. Nije mi tila pomoć. Nije me tila niti saslušat. Nisam nikako dolazija u firmu.. Tamo je vlada potpuni haos. Drugi put ću van pisat kako su me radnici pokrali. Čak ponekad pomislim da postoji veza između vaše majke i mojih bivših radnika. Naime oni su u vezi još i dan danas. Razlog nikako ne mogu dokučit. Kad sam pokuša potez očajnika. Kad san otiša kod psihijatra. Svima je to ispričala. Neka svi znaju ko je ovde lud. Znan lud san ja jer san je odma triba uvatit za vrat i prislonit na zid. Nisan to napravija jer mrzim bilo kakvo nasilje. Toga san se nagleda kod svog oca i sebi san reka da nikad neću ništa slično sebi dopustit. Zamislite čovika koji kad dozna da je živija u iluziji ne razbije niti pijat. Koji pošteno ni ne zaviče. Zamislite kolika je to količina emocija koje čovik mora spremit u sebe i ne dozvolit da izađu vanka. To me totalno izilo dušu mi je uzelo. Pomalo san umira dok se ona okolo razbacivala i mislila u sebi kako me zajebala. Priznajen zajebala me totalno. Šta ću takav sam. Volija san je. Oprostija san joj. Sad mi neda niti da vas vidin. Samo mi nije jasno koji kurac nisan još skinija ovaj vjenčani prsten.
Maleni moji. Stojin na rubu. Neznan šta bi. Zva san centar za psihološku pomoć. Mogu me primit tek idući tjedan. Zamislite idući tjedan i to još ne znaju koji dan. Dali mogu do idućeg tjedna, neznam kojeg dana mogu stat na samom rubu. Vrti mi se u glavi od pogleda u ponor. Savjetovali su mi da se javim na hitni prijem psihijatrijske bolnice. Pa ja nemam niti zdravstveno osiguranje. Oče li mi obuć onu košulju i dat mi šaku tableta? Oče li me tit pustit vanka? Koga ču vidit unutra. Totalne luđake ili ljude koji su ka i ja. Ne znan možda mi je i misto tamo. Ipak nekako mislin da mi je potreban samo iskren razgovor. Potrebno mi je da mi neko objasni zašto mi to radi. Šta san joj skrivija? Zašto mi neda da vas vidin?
Znan da bi tila da napravin ono najgore. Onda bi bila mirna i mogla bi reć da san i onako bija lud. Drži me još onaj naš Dalmatinski dišpet. Nedan joj gušta. Vidit čemo se mi maleni moji. Zaglit ću vas i izljubit. Ponovno čemo se skupa igrat, pivat, smijat. Maleni moji živim za taj trenutak. Samo da tada budete još uvijek maleni. Volija bi da ova pisma nikad ne pročitate. Sve nekako mislin da će ovo proć ka ružan san. Još uvik čujen vaše glasove. Osječam vaš dodir.
Znajte maleni moji, koliko se god vaša majka protiv toga borila, vi ste uvijek pored mene.

- 23:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

brojač

OPIS BLOGA

  • taica@net.hr