petak, 08.06.2007.

MOJ DEDA...

7.6.2007. Tog si dana napustio ovaj svijet. Shrvane duše pišem ovaj zadnji tekst. Tekst posvećen tebi, deda. U 71. godini života svojim si tijelom napustio nas, tvoje voljene, ali tvoja duša i tvoja djela zauvijek će ostati u našim srcima, našem lijepom sjećanju. Volim te, deda, želim da to znaš jer se nismo uspjeli oprostiti na pravi način. Rastali smo se u uvjerenju da ćemo se ponovno vidjeti. Ni ne sluteći da je došao kraj.

Bio si jako dobar čovjek. Pomalo čudak. Ali svaki čovjek je čudak na svoj način, zar ne? Priznajem, katkad nije bilo lako s tobom. Ne, nisam htjela učiti ćirilicu. Ne, nisam htjela brati cibore i smokve, u vašem vrtu, za rakiju. Ne, nisam voljela prati suđe. Ali sada, sada bih dala sve za još samo jedan dan proveden s tobom.

Imao si mnogo kvaliteta koje sam ja obožavala. Uvijek ću se sjećati tvojih priča iz djetinjstva, priča o rodnoj Grčkoj, kasnije Makedoniji, priča o mojoj mami i teti, izmišljenih priča u koje smo jako dugo vjerovali, pečenom kruhu svakoga jutra, pečenim paprikama… Sve te je to činilo posebnim. Jer si to radio na način koji tjera da samo promatraš, bez teksta. S divljenjem.

Zadnjih si mi mjeseci često pričao o tvom odnosu sa tvojim djedom. Znaj, ni ti nećeš biti zakinut po tom pitanju, ne brini. Ti si bio čovjek koji se pamti. Koji se mora pamtiti. I budi siguran da će i moja djeca uživati u tvojim pustolovinama. Baš kao što sam ja uživala.

Znam da ti je zadnjih godina bilo jako teško. Tvoje bolove nisam mogla osjetiti, ali sam ih proživjela zajedno s tobom. I premda si me spremao na ono što dolazi, nisam htjela u to vjerovati. Teško mi je i sad povjerovati da te više nema. Ali znam da je tako bilo najbolje. Sada te barem više ništa ne boli. Vjerujem da si sretan. I da nas gledaš odozgo. Smiješ nam se. Jer si zadovoljan slikom koju vidiš. Jer smo svi bili povezani. Sada smo još povezaniji.

Meni si uvijek bio smiješan. Sve su tvoje dogodovštine tjerale na smijeh. Sjećam se tvoje kapice, koja ti nikad nije pokrivala uši već je bila samo nataknuta na tvoju glavu, a ostatak je stršio iznad. Kao mala kruškica. Nikad nisi volio piti sjedećki, nego ležećki. I uvijek si se iznova čudio što si se prolio. Često su tvoje priče bile nepovezane jedna s drugom. I bio nam je potreban mali napor da shvatimo o čemu se priča. Uvijek si spavao za vrijeme jako važne utakmice koje su često bile predmet svađanja s bakom je smo mi morali prenositi rezultate kad bi se «slučajno» probudio dok smo pokušavali promijeniti program. Smiješno si kihao. I hrkao.

Mnogo bih ti toga željela reći. Recimo, da te jako volim. I da ćeš uvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu. Falit ćeš mi jako. Već mi sada fališ. Pokušavam samu sebe uvjeriti da si tu kraj nas. I da ćeš nas uvijek bodriti kada nam je teško, gurati nas naprijed kad god pomislimo da više ne možemo dalje.

Dragi deda, puštam suzu sada za tebe. No, ne mogu ti obećati da će to biti zadnja moja suza. Biti će ih još. Puno. Jako puno. Ali ne brini, svaka dokazuje da je tvoj trud tijek života bio koristan, da te jako volim i da mi jako nedostaješ. Svima nam nedostaješ. I, možda sam sebična, ali ja bih te radije gledala još malo, držala za ruku, ljubila u čelo kako sam znala svaki put kad smo se vidjeli, nego bila osuđena samo na sjećanje. Jer te više nema…

Obećavam ti da ću biti dobro. Da ću otići vidjeti tvoje rodno selo u Grčkoj, da ću posjetiti rodbinu u Makedoniji, da ću diplomirati, da ću stalno posjećivati baku i da ću stalno misliti na tebe. Jer ti to zaslužuješ. I znam da to očekuješ od mene.

Puno te volim. I znam da ćemo se jedno dana ponovno sresti. Tada ćeš mi nastaviti pričati svoje priče. A i faliti će mi pa ćeš mi morati sve ponovno prepričati. Jedva čekam…

Bez tebe više ništa neće biti isto.

Zauvijek tvoja mala Lenkica…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.