ponedjeljak, 04.06.2007.

NESAVRŠENSTVO JE DIO SAVRŠENSTVA...

Danas sam pročitala jednu najvjerojatnije pradavnu izjavu Christine Ricci da cura može biti loša djevojka ali predivna osoba. Odmah sam se zamislila nad tim. Možda i nije istina jer danas ionako svašta čitamo po novinama, ali svejedno, izjava se mora komentirati. Barem sa moje vlastite perspektive.

Koliko ste se samo puta našli u situaciji da ste donijeli zaključak o nekoj osobi samo na temelju priča i «svađa» sada već bivših. Ja se osobno ne volim miješati u takve stvari jer želim prvo osobu upoznati a ona donijeti neke zaključke. Nerijetko se dovodimo u situaciju da stanemo, slučajno ili namjerno, na krivu stranu i samim time ta neka osoba postane glavni luzer i negativac pritom ne misleći koliko smo u pravu ili krivu.

Da, poznajem neke cure koje su zbilja kučke. Ne samo prema «dečkima» (pod navodnike jer se to nešto ni ne može svrstati u kategoriju svanu dečko), nego i prema čitavoj okolini. Jednostavno se ponašaju kao da su iznad svih i imaju tu neku privilegiju ponašati se kao da smo mi ostali smrtnici njihovi podređeni. O takvim ljudima ne govorim. Ne želim reći da samo pripadnice ženskog spola spadaju u ovu kategoriju jer su ovi suprotni nama još i gori. Žena će barem sjebati stvar, dok će tip u najgorem slučaju i izmisliti neku toplu vodu što je možda još i najgore što se ponekad zna dogoditi.

No bez obzira na to koji je dečko povrijedio vašu frendicu, i obrnuto, moramo se ipak zapitati kakva je ta osoba u svom prirodnom okruženju, među ljudima koje zna i za koje bi napravio sve. Jer, svaka je osoba nekome «najbolji drug» i očito tu titulu nije uzalud stekla. To što smo se mi možda razočarali u tom nekome, ne mora značiti da će svima oko sebe uvijek raditi kojekakve spletke i namjerno zabijati nož u leđa. Najčešće nismo ni svjesni pogrešaka koje radimo tako da u većini slučajeva povrjeđujemo ljude oko sebe, nenamjerno.

A što je onda s nama? Jer nitko ovdje nije svetac i najvjerojatnije nismo ni svjesni što se sve o nama priča i kome smo slomili srce. Nenamjerno. A kad nam i dođe do mozga da to što radimo, ne radimo ispravno, za isprike je prekasno. Neke stvari ni ne ostanu razriješene. Da, ponekad si ljudi ne pašu, ali nije to izlika. Svaki problem se da riješiti i ako već nekome nešto smeta, zar se ne bi obje strane trebale barem malo potruditi da problem nestane? Ili barem suzdržavati jezik jer ni to nije najpogodnije rješenje. Sve se uvijek sazna. Htjeli mi to ili ne.

Sad ja vas pitam, što napraviti kad ste zabrljali? Ispričati se? Ali isprika ne vrijedi jer više nema smisla. Zaboraviti sve i krenuti dalje? Ali neke se stvari naprosto ne mogu zaboraviti. Shvatiti i pokušati se promijeniti? Da, ali teško je mijenjati sebe nakon dvadeset godina života.

Stvar je u tome što ljudi teško praštaju. I trebamo naprosto naučiti da svaka glupost za sobom nosi posljedice. Što pozitivne, što negativne. Da, neki put se dogodi da imamo više sreće nego pameti, ali u kojem omjeru? Sve se uvijek plaća i vraća. A sad, do koje smo granice spremni ići, ovisi o nama samima. Kažu da je rizik u biti sve. Jer, tko ne riskira, ne profitira. I jedne se sreće trebamo odreći da bismo pokušali dati priliku nekoj drugoj, potencijalnoj. Samo, dogodi se da kad se već odreknemo ove prve, shvatimo koliko nam je do te sreće u biti stalo. Ali povratka nema.

Danas je naletjeti na sreću života blagoslov kojemu se trebamo klanjati. Ukoliko ste našli tu sreću, čvrsto je držite. Za svoje dobro. A ukoliko niste, ostaje vam pozitivna misao koja vas mora voditi dalje. A ukoliko zabrljate, sve je ok. Događa se. Nikad u životu nije sve savršeno. A ako je pak ona druga strana zabrljala, imajte razumijevanja. Svi smo mi ipak ljudi. Nesavršeni. A nesavršenstvo čini dio savršenstva.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.