...ONI JOS UVIJEK NE RAZUMIJU ZASTO NOCU SJEDIM SAMA NA LIVADI PORED GROBLJA,ISPOD JEDNOG JEDINGO DRVETA...POTPUNO SAMA...SA POGLEDOM UPUCENIM PREMA NJEGOVOM GROBU...
....ONI JOS UVIJEK NE RAZUMIJU ZASTO NOCU SJEDIM SAMA NA LIVADI PORED GROBLJA,ISPOD JEDNOG JEDINGO DRVETA...POTPUNO SAMA...SA POGLEDOM UPUCENIM PREMA NJEGOVOM GROBU...
Sat je ponovo otkucao ponoc.Nocas sam opet tu.Na nasem mjestu.Oko mene ne pada kisa,ne grmi, niti sijeva.Nije onako kako smo navikli.Tiho je.Ja na velikoj livadi,sjedim ispod jednog jedinog drveta.Sjedim sklupcana,dok oko mene puse jak vjetar.
Nema ga.Sve je isto.Samo nema njega.Nema ni kise.Nema oluje.Sjedim ispod ovog drveta.Ovaj put sama.Nema njega.
Oko mene mrak i magla.Nocas mi se ruse svjetovi,nestaju svi moji snovi...Sjecanja su ostala izgubljena u svim olujama...Nema vise ni ljubavi koja se osjecala u zraku.Nestala je.Nema vise njega,njegovog blijedog hladnog lica i crnih dubokih ociju.Njegov lik je izgledao kao sablast u svakoj oluji.Nedostaje mi taj njegov lik.
Gdje je otisao?Gdje je nestao?Izblijedio je u onoj magli.Otisao je u onaj mrak.Ona magla i onaj mrak koji su nas uvijek okruzivali...
A ja cekam uplakana.Jos uvijek zamisljena i zagledana prema samo jednom mjestu.Prema njegovom grobu.Uvijek ga gledam.Umro je sest godina prije nego sto sam se ja rodila.Tako mlad....Imao je 16 godina.
Sjecam se da sam prvi put,kad sam vidjela njegov grob i njegovu sliku,pozeljela da je ziv.Tada sam se i prvi put zaljubila...Gledam u njegovu sliku.Mislim da je sve ovo s njim samo moja bujna masta.Ta slika....te njegove crne duboke oci na tom blijedom licu...tako me inspiriraju...Napokon zaljubljena...ali u mrtvaca.Osudjena na tamu.Ja i moj bolesni um.Ali sve one olujne i kisne noci ispod onog drveta su djelovale tako stvarno.On je stvarno bio tu,samnom.Ja sam stvarno ljubila one njegove modre usne dok se oko nas sve rusilo.On je stvarno bio tu dok je po nama kisa padala...On je stvarno bio tu dok nas je magla okruzivala...
Zasto ga sada nema?Rekao je da me voli.Urezao je na drvetu nasa imena.Preko nasih imena je urezao munje.Nikad nisam znala sta mu to znaci.Uvijek je bio hladan kao led,ali bio je stvaran.Uvijek je bio tu.Nocas ga nema.Nocas su se srusili svjetovi,nestali su svi moji snovi,vrijeme je stalo...Ni kisa nije padala ...kao nekad...Nema ga.Nije dosao.Ja jos uvijek cekam da se pojavi...Nista se ne mijenja.Nista vise nije isto.Nema vise onih kisa...nema vise oluje....nema vise munja...
Odlazim tuzna do njegovog groba.Razbijen je.Nema vise njegove slike.Nema je.Odjednom podje padati kisa..Napokon.Opet.Sve je isto kao sto je bilo i protekle noci.Pogledah prema drvetu,a tamo sjedi on.Vidim njegovo blijedo tijelo kako se sjaji u toj tami noci...Otrcah njemu.Cvrsto me je zagrlio i uhvatio za ruku.Njegov dodir hladan,ali tako stvaran...Pitam ga zasto nije dosao....pitam ga zasto sam cekala...On me je samo pogledao onim svojim dubokim crnim ocima i dao mi svoju sliku,a iza slike je napisao:
++Kad kisa pada,kad tama vlada,kad spusti se magla,kad sjecanja bole...tada mrtvi posjecuju one koje vole....++
Samo sam se nasmijala.Cekao je da padne kisa.
"Ne zelim da te vidjam samo kad pada kisa.Uskoro ce ljeto.Nece biti kise."
Nakon ove moje recenice pogledao me je najtuznijim pogledom na svijetu.
Iz njegovih crnih ociju nazirale su se suze.Brisala sam ih.Boze,on place.Njegove suze su tako vrele,a njegovo tijelo tako blijedo i hladno.
"Vodi me sa sobom"-prosaptala sam tiho..
Kaze:"Ne mogu.."
Ne odgovara mi na moje "Zasto?",nego mi rece:
"Znas li zasto smo uvijek bili ispod ovog jedinog drveta na livadi,dok je oko nas grmilo i sijevalo?Znas li sta sam cekao sve ove noci?Je li ti sada jasno zasto ne mogu da te povedem sa sobom?"
Tada sam napokon bila svjesna da pricam sa zivim mrtvacem.Pitala sam ga kako je umro.Oduvijek me to zanimalo.Ali on je polagano blijedio,kisa je polako prestajala...Ostala je samo njegova sjenka.Kroz njegovu siluetu,kroz njegov skoro izblijedjeli lik,sijevnu munja.Gledam prema njegovom blijedom liku.Sad mi je jasno.Gledam u nasa urezana imena na drvetu.Gledam one munje koje je urezao poslije.Sad mi je jasno sve.Drzim njegovu sliku u ruci.Na podu sam ugledala komad starog iscijepanog papira,na kojem je pisalo:
++Neces me vise vidjeti.Nece vise biti kisa.A kada kise ponovo dodju,ja necu biti isti.Oprosti mi.VOLIM TE...Zelio sam da i ti budes kao i ja.Ali tako ne ide.Ja ne mogu natjerati munju da udari u tebe.Ovo je bila zadnja noc.Oprosti mi.Ipak sam ja samo mrtvac.Otidji na moj grob po posljednji put.Tamo sam ti ostavio ruzu.Uzmi je i idi.Nikad se vise nemoj vratiti,jer mene nece biti.Gledaj moju sliku dok moj lik bude gledao u tebe.Veceras sve prestaje.Prestaju nase kise,nase oluje.Prestajemo mi.Oprosti mi.++
Opet su se srusili svjetovi.Za mene ovo nije kraj.Ljeto je,a ja jos uvijek cekam nocu ispod drveta.Cekam one ljetne oluje,ali nema ih.Lutam posvuda noseci njegovu sliku,onu crvenu ruzu koju mi je ostavio,i njegovo pismo...Citam ga svaki dan...Ali nitko osim mene ne vidi ono sto je on napisao.Njegov grob je ostao razbijen,slike nema,slika je u mojim rukama.Gledaju me cudno.Postala sam blijeda,oblacim se u crno.Postajem sve vise nalik njemu.Neki kazu da sam potpuno ista.I oni jos uvijek ne razumiju zasto nocu sjedim sama na livadi pored groblja,ispod jednog jedinog drveta...potpuno sama...sa pogledom upucenim prema njegovom grobu...
Ova je prica preuzeta sa jednog bloga,nisam ju sama pisala!
Zivot je cesto kao tanki led,a ponekad usred tog leda topli gejzir.....vatra.....
Evo me nekon duuugo vremena,prvo van moran puuuuno zahvalit na komentarima,thanks
!!!
Usput tila bi vas pitat,zapravo zamolit,dali da prominin dizajn,i recite mi neku dobru stranicu za naći ga,odg. priko komentara
!
...VOLJELI SU SE...
Djevojka i momak se voze na motoru...
DJEVOJKA: "Nemoj tako brzo voziti, smanji..."
MOMAK: "Ne, bas nam je dobro."
DJEVOJKA: "Nije mi dobro, molim te..."
MOMAK: "Kazi mi da me volis..."
DJEVOJKA: "Volim te i ti to znas."
MOMAK: "Zagrli me..." (djevojka zagrli momka)
MOMAK: "Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu, molim te..."
SLIJEDECE JUTRO U NOVINAMA:
"Motor je imao saobracajnu nesrecu, jer su otkazale kocnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula, a jedna prezivjela..."
A PRAVA ISTINA JE:
Momak je na pola puta shvatio da su kocnice otkazale, ali nije zelio da kaze djevojci. Zelio je posljednji put od nje cuti rijeci VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu, jer je znao da ce onda ona prezivjeti... iako je to znacilo da ce on poginuti...
VOLIO JU JE VISE OD SVOG ZIVOTA...
Sutradan je djevojka presjekla vene...
VOLJELA GA JE VISE OD SVOG ZIVOTA...
VOLJELI SU SE VISE OD ZIVOTA...
P.S.Sta vise komentara ostavite,to ce brze novi post!!!!
Cao 
