29.10.2007., ponedjeljak
(Pandora) Izgubljen život
|
Hoda po plaži Sama... Treba ga da bol utaži... Oko nje je mrak i tama... Tužna i ogorčena, Misli joj bježe, U kadi leži zgrčena, Žile si reže... Sklapaju joj se oči Želi vrištati Ali nešto ju koči I počinje ju tištati Svaki djelić duše Boli ju Snovi joj se ruše Ali žilet je tu.... Treba ga... Sada, i tu. Ali nema ga I to ubija ju Malo po malo, Kap po kap, Nije joj više stalo... Sad je već slap, Crven i velik, U mlazu teče... Pogled joj hladan ko čelik Ali više ju ne peče To je prividna sreća Ali samo na tren Jer njen je život Zauvijek izgubljen... |
21.10.2007., nedjelja
(Kia) Izvještaj
|
Evo, kao prvo ispričavam se što se prije nisam javila, ali imala sam dosta obaveza i tek sam danas uhvatila malo vremena da pronjuškam po blogu i shvatila da nisam ništa javila kako je prošlo ono naše prvo predstavljanje. Pa, kao prvo, prošlo je fenomenalno. Doduše bili smo samo Domino, Dama lijepih riječi, LorenaSvib i ja iz kluba ondje, ali to ne znači da nije bilo dobro. Mogla bih uskoro dobiti i slike, pa možda objavim koju, tek toliko da vidite... (A ako Lorena ili Dama imaju ambicija, mogle bi i one napisati kratak izvještaj, da ne bude samo iz mog kuta. ;) ) Uglavnom, za negdje tjedan dana ili tako nešto, pozvali su nas da dođemo ponovo. Kad saznam točno kada, javiti ću vam, pa ćemo opet imati istu fintu, tko se hoće ići predstaviti, ili samo ići kao moralna podrška, može. Dakako, ako ima kako doći do Zagreba, ili ako nema kakvih drugih obaveza. Samo je važno da ako ste zainteresirani, javite mi se na mail od bloga, msn: tielinamarant@hotmail.com , ili icq: 222-130-996 . (Oni koji ne znaju o čemu se rade, mogu sve detalje pročitati u linku, u box-u sa strane, pod kategorijom Obavjesti: PRVI JAVNI NASTUP.) I za kraj, jedna zgodna pjesmica koju je taj dan napisala gđa. Ljiljana iz 'Udruge Vjekoslava Majera', a uglazbio i otpjevao Neven iz Udruge 'Spark'. Mislim da ne moramo napominjati da smo se cerekali kao blesavi... ;) ''Kad te uhvati Pa moraš Meškoljiš se i vrtiš Trčiš hitno Uzmeš papira Brzo sjedneš I onda Rukne iz tebe Gromoglasno, strasno I eto tako Nastala je pjesma'' Pozz, Kia ;) P.S. Natječaj iz Oglasa je produžen do Nove godine. (Opet, tko ne znao čemu se radi, pogledajte pod Obavjesti: 'Natjecanje: OGLASI') |
(Nya) 2. poglavlje, 1. dio
|
Kad se Alice probudila, već je bilo 12 sati. Primijetila je da ju je djed preko noći pokrio debelim jorganom boje jorgovana koji se bojom slagao s potmulom bojom jastuka. Ustala je, protegnula se i pospano krenula prema kupatilu. Nakon što se umila hladnom bunarskom vodom i oprala zube, sa police ispred jednostavnog ogledala je uzela drvenu četku i krenula sa raščešljavanjem svoje duge smeđe kose. Zagledala se u svoj odraz na pomalo prašnjavoj površini ogledala. Osim činjenica da je imala istu zelenu boju očiju i jednake usne, nije mogla pronaći više sličnosti sa sestrom. Dok je Ann imala malu okruglu glavicu uokvirenu kratkom crnom kosom, ona je imala dugo skladno lice i smeđu kosu. Rekli su joj da joj je baka imala smeđu kosu pa da ju je generacijski od nje naslijedila. Za Ann je bila sigurna od koga je što naslijedila. Ann je imala istu boju kose kao i Max. Obadvije su, pretpostavljala je, od Anabell naslijedile zelene oči. Alice je spusti četku na policu i siđe dolje niz drvene stepenice koje su škripale sa svakim njezinim korakom. Došla je do dna i pogledom prešla preko sobe. Starac je proučavao kartu na stoliću, a Ann je jela jabuku sa stola. -Pozovi Whitewolfa kad opereš svoj tanjur.- rekao je starac Ann i pogledao sa smiješkom u Alice koja je tek sišla i zaputila se prema stolu na kojem ju je čekao tanjur s dvije kriške sira, kruhom i polovicom jabuke. Ann ustane i krene na brzinu oprati tanjur i vilicu. Uvijek marljiva, pomisli Alice gledajući Ann kako stoji na klupici izrađenoj da bi ona mogla dohvatiti pipu. Alice je polako jela gledajući van kroz prozor. Ima dosta snijega, pomisli i pogleda u djeda koji je izgledao vrlo elegantno. Uskoro je bila gotova sa ručkom i primijeti da Ann još nije bila gotova s tanjurom. - Ann, što kažeš da ja pozovem Whitewolfa.- odvratila je, oko vrata stavivši Annin šal koji je bio na stolici ispred nje. -Dobro. Ja ću onda oprati i tvoj tanjur.-rekla joj je Ann i nasmiješila se. Alice je obukla svoj kaput, otvorila masivna drvena vrata i izašla van na snijeg. Pogledala je na starčevu malu drvenu kolibicu, krova potpuno bijela od sinoć svježe napadanog snijega, a zatim polako krenula do ruba šume. |
16.10.2007., utorak
(Lorena-Svib) oglas
|
Traži se PROIZVOĐAČ LEPTIRIĆA šarenih, krila dugine boje, koji bi me malo golicali po rebrima. Proizvođač mora mirisati na snove...i rasipati rojeve kad god mi bude blizu. Nakon prvih 100 dana, ima obvezu postojati bilo gdje na planeti. Plaćam jednim otrcanim pokrivačem Nade, kojeg je SvilenBuba već počela krpiti. Kao nagradu dajem i Lađu od kore brezinog drveta, porinutu u more, ne dodirnutu rukom. Prijave na Oglas slati po mirisu tamjana iz piljevine drveta Cedra, ugrađenog u stihove:)))) Neka krene odmah i ja polazim, vidimo se na pola puta u snu. Oglas ostaje otvoren do popunjavanja radnog mjesta:))) p.s. Možemo se i cjenkati: ako smijeh od golicanja bude potrajao duže puštam leptiriće da stanuju u mojoj kosi -besplatno. |
12.10.2007., petak
Osjećam se staro
|
Osjećam se staro Ko pospani mjesec Što na nebu bdije Smiješak mi na licu dok sam vani s tobom Pogled se ne smije tek jesenska trava Što po kiši plače Suzom obraz grije Dok pod ledom oštrim Što joj kožu kida Sava jecaj lije |
11.10.2007., četvrtak
(H@cker) Ubojiti smiješak, 10. poglavlje (kraj)
|
Joe zbunjen ostane stajati još dvije sekunde, a zatim se stropošta na pod. Nekoliko metara iza njega, oblivena suzama i drhtavih ruku stajala je Lindsay držeći pištolj u ruci. * * * - Ubuduće nosi streljivo sa sobom, a nemoj ga ostaviti drhtavoj zaručnici. – našalila se Lindsay nekoliko sati poslije, na letu broj 241, grleći Jamesa. - Ne, neću nikako… Ostavit ću ga mojoj drhtavoj ženi. Ako, naravno, to budeš željela?- odvrati joj Dowell. - Mogla bih porazmisliti o tome. – - U redu, gospođo Dowell, što onda kažete na jedan martini? – osmjehne joj se široko James pozvavši stjuardesu. Konačno se mogao osmjehnuti nekome, a da to ne bude zadnje što je u životu vidio. |
10.10.2007., srijeda
(Dama lijepih rijeci)- Oglas:)
|
Sjeca li se itko autopsije izvanzemaljca u Roswellu 1994. godine? Filmski strucnjaci kazu da je rijec o izuzetno dobrim efektima, a fanatici NLO-a i ostalih misterija kazu da je zaista bio vanzemaljac. Kupujem jednog vanzemaljca, cisto da se uvjerim da postoje. Mora biti sivozelene boje, raspadati se po mogucnosti, vonjati na nepoznat smrad, biti slijep tj. nemati oci. Visine otprilike 52 centimetra, tezak oko 9 kilograma. Placam gotovinom, sve ponude dostaviti u "Ulicu izmastane realnosti 6", najkasnije do 7.13.1873:). |
08.10.2007., ponedjeljak
(Nobody) anđele...
|
pišem ti pismo da ga pročitaš prije nego sklopiš oći prije nego odeš kao i ja prošle noći kad ga uzmeš u ruke nemoj pustiti suzu več anđele raširi krila prođi još jednom ulicama na kojim smo gradili ljubav pomiriši još jednom lišče koje nam je škakljalo lica a onda prije buđenja stisni me uz sebe uzmi me u nebo pa da i ja budem živa |
07.10.2007., nedjelja
(H@cker) Ubojiti smiješak, 9. poglavlje
|
Grad kojem su se približavali bio je rascijepljen na dva nejednaka dijela širokom rijekom. U blizini onog manjeg dijela grada prostirala se zračna luka, sudeći po mnogobrojnim avionima što su bili načičkani na nebu iznad nje. James je još malo pritisnuo papučicu gasa: uskoro će nestati odavde. Auto je ostavio stotinjak metara dalje, pa potrčao s Lindsay prema ulazu. Bila je poprilična gužva, ali je svejedno stigao promotriti nakratko svakog na koga su nailazili, jer je očekivao zasjedu. Dok je Lindsay (po Jamesovom nalogu) kupovala dvije karte za irski gradić Navan, Dowell je stajao dva metra iza nje i osvrtao se na sve strane. Stojeći na pokretnim stubama koje su vodile prema ulazu za ukrcaj na avion, James primijeti kako osoba u žutom odijelu stoji nasred prostorije odakle su se maloprije uspeli. Brzo se okrene Lindsay, preda joj u ruku jedan pištolj i reče: - Kreni ravno u avion, i ako primijetiš nekoga u žutom odijelu – samo pucaj. Doći ću za tobom uskoro. - Potom je poljubi i sjuri se niz stepenice. Lindsay je nekoliko sekundi stajala gledajući za njim, a potom je krenula putem za avion. Niz lice su joj potekle suze. James je stao nasuprot Joeu na nekih dvadesetak metara, sa pištoljem spuštenim uz bok. Joe je užurbano zvjerao uokolo, dok mu se pogled nije zaustavio na Jamesovoj savršeno mirnoj prilici. Ukrstili su tako poglede, mirni kao statue. Joe je imao bijesan izraz lica, a Jamesove oči su plamtjele. Konačno prvi popusti Joe i potegne revolver ispalivši dva hica. Dok su okolni ljudi počeli vrištati i bježati, James se instinktivno bacio u stranu vadeći pištolj. Joe se sklonio iza reklamnog panoa i izvirivao pokušavajući naciljati Jamesa. Ovaj mu odgovori sa tri metka koja su se muklo zabila u pano. Joe se brže povukao. Uskoro se James zatrči prema njemu istovremeno pucajući. Joe ispali tri hica, ali promaši, i nađe se oči u oči s Jamesom. Od siline kojom su jedan drugoga oborili ispali su im pištolji, pa su sada obojica bili goloruki. Nedugo zatim Joe primi snažan udarac u glavu i padne na pod, ali uzvrati nogama Jamesu. Hrvali su se još neko vrijeme, dok Joe ne primijeti kako mu je revolver u blizini. Baci se da ga dohvati, ali ga James uhvati za noge. Joe ga ošamuti udarcem pod bradu i dohvati revolver. Podigao se sa slavodobitnim izrazom lica približavajući se Jamesu koji je još ležao na podu, ošamućen. U trenutku dok je malo podigao revolver, ciljajući ga u glavu, James mu se osmjehne. Odjekne prasak pištolja. |
ja sam...(lirik)
|
Epitaf životu, na okviru slike, tišina kazaljki sata, ostaje u zraku. Strah. Kamen kraja, na tlu istine, pogled slomljenih očiju, ne vidi. Krah. Staza smrti, na nebeskom svodu, korak lak poput vremena, stoji. Prah. Sjećanje. |
05.10.2007., petak
OBAVIJEST!!! (PONOVO, ali ova je NAJBOLJA DO SAD!!)
|
Dragi moji Silveringovci!! Danas smo Domino i ja posjetili Udrugu Vjekoslava Majera u Zagrebu i predstavili im naš klub! I za uzvrat smo dobili pozivnicu da se idućega petka (12.10.) pojavimo ondje kao posebni gosti, a pod time ne mislimo samo na mene i Domina, nego i na SVE VAS!!! Ovo vam je fantastična prilika za vaš prvi javni nastup! Jedino je važno jeste li u mogućnosti doći do Zagreba. Koga zanima, neka mi se javi danas, u subotu i u nedjelju na ICQ: 222-130-996ili na MSN: tielinamarant@hotmail.com . Tamo sam svaku večer od 20:30 do 1 poslije ponoći. A ako vam ne odgovara to vrijeme, pošaljite mi poruku na mail kada ste u mogućnosti razgovarati i potrudit ću se da budem ondje. Sve informacije, uključujući adresu, upute i moj broj mobitela, dobiti ćete ondje. Razmislite, imate priliku da predstavite svoje radove pred ljudima koji se time doista bave i koji će vas rado saslušati. Također postoji mogućnost da završimo u novinama i na radiju, ali ništa ne obećajem. A da ne spominjemo, da nikada ne znate tko bi mogao doći i ako mu se svidite baš vi, napraviti za vas veliki skok u "karijeri". Zato vas ponovo sve pozivam, ovo je ogromna prilika za nas "male ljude", a i ne možete vjerojati koliko biste mene učinili sretnom da se u čim većem broju pojavite, kako bi im pokazali da mislimo ozbiljno! Velika pusa, najbolji ste! Obožava vas, Kia |
04.10.2007., četvrtak
(Lorena-Svib) : Slovo bosonogo
|
Slovo bosonogo pobjeglo mene odalo a nije bilo bijelo. Slovo bosonogo pobjeglo našiljeno a nikome zlo nije htjelo. Golo slovo pobjeglo možda je samo bilo .. .tužno kažeš..bilo je ružno... |
02.10.2007., utorak
ŠARENILO BOLI(lirik)
|
pod maskom skriven koračam stazom što grijehe odaje, staje svaka sekunda...kazaljke sata, kucaju kroz vrata,satkani od mraka, ljudi s pogledom od stakla, bljedi i hladnii,sami i jadni, gledaju me,bojim se za godine, riječ vodi me u snove, koji plove, maštanjima ovih slika, dva lika....lica, oči,osmjh k'o skica, k'o jato ptica na nebu šarenom od boli, znam ona me voli i moli za nas, kroz glas tih,stih njoj darujem, samujem i ničem se ne radujem, pogledaj... dal' vidiš,ovi dani su k'o noči, zidovi k'o oči, a zidovi k'o uši, život omča što polako me guši, znam tu si....k'o sunce što grije, k'o prije nije, puno više, toga je što život piše, krivi korak i tijelo en diše.... a strah.... dovodi ludilo...krah, donosi prah.... zar je istina |
(H@cker) Ubojiti smiješak, 8. poglavlje
|
Ujutro se probudio prije nje, poljubio ju u čelo i ustao se da izvadi pištolje na stol. Pogled u spremnike nije mu se baš svidio: imao je po jedan metak u svakom. Očito mu Joe nije vjerovao. Izvadio je jedan metak, strpao ga u džep i prišao sanjivoj Lindsay: - Dušo, vratit ću se najkasnije za sat vremena – prišapće joj na uho. Ona ništa ne odgovori, samo ga ovlaš poljubi i osmjehne se. James se okrene i iziđe u prohladno jutro, te se odveze ukradenim autom prema gradu koji je bio oko pola kilometra ispred. Nakon desetak minuta polagane vožnje ulicama, našao je ono što se nadao naći: prodavaonica oružja. Vlasnik, koji je izgledao kao da se netom probudio, upravo je okretao natpis „Otvoreno“ na vratima. Bio je pomalo iznenađen brzinom kojom mu se prva mušterija stvorila pred vratima. - Dobro jutro – reče James posežući rukom u džep, izvadivši metak i stavivši ga na pult – molio bih četrdeset ovakvih primjeraka. - Trgovac uzme metak, prouči ga i vrati Jamesu: - 9 milimetara, kalibar .40, pretpostavljam? - Dowell samo kimne, a trgovac se da u potragu po kutijama iza sebe uz komentar: - Nije da imamo čestu potražnju za tim modelima… - No uskoro izvadi pet kutija na pult i reče Jamesu: - Četrdeset komada, to će biti 25 dolara… - U trenutku dok je isplaćivao novac, Jamesu se učini da čuje Joeov glas. Zbunjeno je podigao glavu i shvatio kako glas dopire iz TV prijamnika u kutu trgovine. Pomnije se zagledao u njega i razaznao kako na ekranu titra njegova slika, praćena Joeovim glasom: - Čovjek je naoružan i iznimno opasan: ako ga slučajno primijetite, odmah kontaktirajte najbližu ispostavu FBI-a… - Sad se i trgovac zagledao u televizor, i nije mu dugo trebalo da shvati tko je pred njim. Odnosno, tko je bio pred njim. Jer u tih nekoliko sekundi što je gledao ekran, James je iščeznuo iz njegove trgovine. Ni minutu poslije, Dowell je pomalo nervozno iskočio iz auta i protrčao kroz motel do sobe broj 6. Osjetio je kako ga obuzima djelomično olakšanje kad je vidio Lindsay kako sjedi na naslonjaču u sobi i gleda TV. Imala je zabrinut izraz lica i zaustila je da nešto kaže, ali James je prekine: - Čuo sam već sve. Krećemo iz ovih stopa! - Pošto su ionako bili bez ikakve prtljage, James je primi za ruku i tako izjure van pred zbunjenog recepcionara. Čini se da on još nije gledao TV, ili je jako dobro prikrivao strah. James mu ostavi novčanicu na pultu i potom izjure van, sjedajući žurno u automobil. Dok je jurio autocestom, izvadi pištolje i pruži ih Lindsay. Ona ih smeteno prihvati s upitnim pogledom. Potom James izvadi kupljene kutije sa streljivom i upita ju: - Znaš li ih napuniti? - Lindsay se nekako sumorno osmjehne i reče: - Da, nažalost znam. Morala sam svašta naučiti otkad...otkad si bio otišao. - Pomalo zatečen, James je pogleda i nasmije joj se. Ona mu uzvrati istom mjerom, pružajući mu prvi pištolj koji je napunila. Uskoro su oba bila puna i napeta u Jamesovim futrolama na pojasu iza leđa. Nakon dva sata vožnje, parkira se na odmorištu. U jednom potezu skinuo je majicu, a Lindsay iznenađeno reče: - Jamese, zar ne misliš da stvarno nije vrijeme… - No nije nastavila rečenicu jer je uskoro shvatila kako James skida pancirku sa sebe. Ugledala je tamnu masnicu na njegovim leđima i spljošten metak na pancirki, koji ju je prouzročio. Srce joj se stegnulo od pomisli što bi bilo da ju nije imao na sebi. - Molim te, obuci je… - obrati joj se James pružajući joj pancirku – lagana je i ne vidi se ispod odjeće, a bit ćeš sigurna ako dođe do okršaja. U očima mu se caklila briga pomiješana sa strahom, ali i jednom odlučnošću: neće je opet izgubiti. Lindsay nije vidjela smisla u opiranju i nagovaranju da je on zadrži, pa je prihvatila i obukla. No znala je da će na njega prvog pucati ako ih negdje opaze. Šutjeli su, ali sve je među njima bilo izrečeno. Kratak, ali snažan zagrljaj prije nego su krenuli dalje samo je potvrdio da nijedno od njih ne želi više bez onog drugog. Pa i pod cijenom smrti. |
NATJECANJE!!! (Podnaslov: "Kiu opet hvata..." ^^)
|
Opet sam došla na ideju, nemojte me tući. ;) Ideja je da napravimo "Mali oglasnik" među nama, članovima Silveringa, čisto zafrkancije radi i ako netko želi, ovo slobodno može smatrati još jednom prilikom da dokaže kako se može snaći u svakoj situaciji, kada se od nje/ga traži da napiše nešto. Hoću da izmislite sami svoj oglas, ali ne običan: Npr. prodajte brata, strinu, nos, mutanta hrčka i koze... Ili pak iznajmite stopalo, pazušni prostor, najboljeg prijatelja... Možete i tražiti nešto: -ženu s lijepim stopalima koja bi vam bosa hodala po stanu jer ste vi stopalni fetišist... Mogućnosti su neiscrpne. Uglavnom, bilo što, što nema veze sa zdravim razumom. (Ne vjerujem da će vam to biti teško ;) ) Svaki objavljeni oglas se u komentarima može ocijeniti sa brojem od 1-10. S tim da je 10 najviša ocijena. Tko skupi najviše "bodova", pobjeđuje i onda se možda i dogovorimo oko kakve nagrade... ;) Naravno, u natjecanju ne moraju sudjelovati samo članovi, može se uključiti tko god želi. (Samo neka pošalje oglas na mail iz boxa, zajedno sa nickom, pa ću ja objaviti.) Oglase objavljujte kao da objavljujete svoj post, a rok za objavu je do 14.10. Iza toga natjecanje prestaje i zbrajaju se bodovi. Evo, ja se čak usuđujem upasti s prvim oglasom, samo da vam dam primjer: "Prodajem krvoločnu i zajedljivu baku, 65 godina, sijeda kosa. Majstor ogovaranja, podmetanja i optuživanja, dopisna diploma iz opće zlobe, zanovijetanja i organiziranog kriminala. Oštar i nemilosrdan jezik. Početna cijena 200€, voljna sam se cijenkati." Sretno! Kia :) |
0