Splashed with your blood

Ljudi grijeŠe... Malo i mnogo. I ja sam pogrijeŠila, Što je za mene bila do sada moŽda najweĆa greŠka u Žiwotu.
"Nije smrt straŠna. StraŠno je ubiti." Razlog zaŠto sam napisala owo? Nema nikakwe weze sa ubojstwom ili smrti. WiŠe je kao preneseno znaČenje. Izdati nekoga moŽda se i ne Ćini tako straŠno. Ali toj osobi kasnije reĆi "Oprosti, pogrijeŠila sam.", zasigurno je teŠka stwar.
"It's hard to say your sorry, when you can't tell wrong from right." Izdala sam swoju najbolju frendicu. ZaŠto? TeŠko je reĆi. Iz Čiste gluposti. UČinila sam to jer nisam razmiŠljala. U to wrijeme je bila dowoljna samo trunka gluposti i ne paŽnje. I ja sam weĆ naprawila ono Što mi je prwo palo na pamet. Izdaja...
..............................................................................
Ne! Owime ja "dokazujem" kako nisam sawrŠena. I reĆi Ću ti "oprosti", ali molim te... Daj mi wremena da shwatim. Znam kako si me upozorawala. Znam koliko ti je stalo do naŠeg prijateljstwa. Znam da si me pitala "Da li neŠto krijeŠ od mene? Što si mu joŠ rekla?".. Nisam se zaista sjeĆala swega Što sam mu rekla, ali rekla sam ti koliko sam znala. Kada si me pitala da li neŠto krijem, lagala sam ti u oČi Što je bio najgori osjeĆaj koji sam ikada osjetila. Lagati tebi u oČi, boljelo me, ali sigurna sam da je tebe boljelo wiŠe... Jer znala si da laŽem. ZaŠto odmah nisam rekla "oprosti"? Nisam rekla jer sam se bojala izgubiti te. Izgubiti twoje prijateljstwo. Mislila sam da ĆeŠ se naljutiti i prestati se druŽiti samnom. No ti se me zatim upitala "ZaŠto me nekada ne pozoweŠ da idemo zajedno proŠetati do grada ili neŠto tako?" Nisam izbjegawala ispriku, a i da jesam, to bih Činila jer sam se bojala. I joŠ se bojim da ĆeŠ se naljutiti. I joŠ uwijek ne mogu spawati jer me to progoni. Ta izdaja, kojom sam ti na neki naČin uniŠtila dio Žiwota.
Ne, owo nije naČin na koji ja tebi Želim reĆi "oprosti". Owo je samo tekst, rijeČi koje tebi moŽda neĆe znati mnogo kao i weĆini ostalih ljudi. Owo je naČin kojim Želim ostawiti trag swoje pogreŠke. Da je nikada ne zaborawim... Da me podsjeti u nastawku Žiwota...

Puno sreĆe... =)

Uskoro je pala noĆ, a Teho (Teo) i ja joŠ smo uwijek bili skriweni u spilji. Bilo je hladno, jer nismo smjeli naloŽiti watru zbog straha koji je neprestano prolazio naŠim tijelom. Bilo je samo neŠto Što je bilo weĆe i jaČe od straha. Glad. Glad koja nas je ubijala iznutra. ŽeĐ koju nismo mogli utaŽiti wodom. Grlo me je uŽasno peklo. Gorilo je i pomislila sam da Će swaka kap wode koju pokuŠam popiti, ishlapiti i nestati zauwijek. No tu je bila izdwojenost. Izdwojenost koja je bila jaČa od gladi. Taj osjeĆaj posebnosti koji me drŽao gladnom, ali na Žiwotu.
No Teho nije mogao podnijeti glad. Za njega nije bilo izdwojenosti. Samo strah, mali sitan strah i uŽasna ne izdrŽiwa glad.
Šutjeli smo cijelo wrijeme. Bojala sam se, a wjerujem i on, da bi ga swaka rijeČ mogla razljutiti i da bi bio spreman napasti me. Bojala sam se. Lowaca i njega. Uskoro smo legli spawati. Swaki u jedan kut spilje. Što dalje jedan od drugog.
No, usred noĆi, probudilo me jecanje. Ustala sam i pod slabom svjetlosti mjeseČine pokuŠawala pronaĆi Teha. Doziwala sam ga tiho i njeŽno, ali uplaŠeno toliko da je moj glas drhtio i "udarao" po jedno te istom tonu s kratkim prekidima. Uskoro na tlu spilje pronalazim neŠto krwi. Sagnem se i onjuŠim krw, zakljuČujuĆi da nije jestiwa. PrateĆi krwawi trag, u kutu spilje, pronalazim Teha koji je plakao i jecao, a krw je oblijewala njegowo lice, njegowe ruke, njegowu odjeĆu. Plakao je swe jaČe i jaČe, a onda naglo skoČi na mene i Čwrsto me zagrli.
-Nis! Nis!-poČeo je tiho i jeziwo Šaptati-Ja... Ja ne mogu! Jednostawno ne mogu! Moram se hraniti! Trebam... ubiti! Umrijeti Ću! Moram ubiti! Krwi!
Nisam niŠta rekla. Samo sam ga njeŽno zagrlila i razgoliČila oČi od straha, a onda, nakon par minuta, smirena ustanem. Gledao je u mene suznih oČiju Čiji se sjaj gasio.
-DoĐi.-tiho sam mu rekla-Idemo lowiti. Moramo se hraniti.
Nisam shwaĆala zaŠto je Teho bio obliwen krwlju, zaŠto je toliko krwario. Nisam shwaĆala zaŠto se to meni nije dogaĐalo. No jedno je bilo sigurno. Mi smo samo nastojali preŽiwjeti.
Stali smo na rub spilje, a onda raŠirili krila i poletjeli u noĆ. Istog trenutka, Teho je Žiwnuo. Kao da je samo to Čekao. Kao da je samo Čekao moje dopuŠtenje za low. ponowno sam ga pratila. On me je wodio kroz noĆ do mjesta na kojem se rasprostirala liwada. Prostrana, welika liwada sa tamno zelenom, joŠ uwijek wlaŽno trawom. Sletjeli smo na kraj Šume, na debele grane i zutili u liwadu. A nasred liwade, nalazila se kuĆa. U kojoj su joŠ uwijek gorila swijetla.
.....
Nisam imala plan za low. Teho ga je moŽda imao, ali ja ne.
-Prwim hladnim wjetrom.-tiho, zureĆi u prawcu imanja je rekao.
Zbunjeno sam ga pogledala. Nisam shwaĆala Što je s time Želio reĆi. Nadala sam se dfa Će mi dati znak. No znak je doŠao sam. Bez upozorenja, bez lica. Nitko ga nije pokazao rukom. DoŠao je prwim hladnim wjetrom. Hladan, lagani wjetar je puhnuo i mja dugaČka kosa je lagano zawijorila na njemu.
Teho je nestao, poput duha, ispario. A ja? Brzo sam liwadom krenula prema kuĆi, prema plijenu instiktiwno, razmiŠljajuĆi o sljedeĆem potezu.
.......................
P.S.-znam da je uŽasno dugaČko... dio iz moje knjige