Povratak
Dugo je godina nije bilo tu ,čini mi se predugo. Hodala je zamišljeno ulicom po kojoj su tupo odzvanjali udarci njenih potpetica. Vani je bio prohladno, a jutarnje svjetlo se ogledalo u milion kapljica na mokroj cesti. Tu i tamo bi prošao koji automobil. Zavukla se jače ispod ovratnika svog kaputa i rukama utegnula remen ,pa ih potom zavukla duboko u djepove. Osjećaj koji ju je tada preplavio neko bi osjetio više kao nelagodu,ali ona se uopće nije osjećala nelagodno. Dapače pri svakom koraku osjećala je da je nekada davno ovdje pripadala i da ništa manje ne pripada i sada .Još je samo trebala proći ispod prolaza i tu je…Na trenutak je zastala kao da oklijeva .Ispred ulaza u prolaz podigla je glavu prema gore kao da se hoće uvjeriti da je doista na pravoj adresi .Ulica je bila vrlo tiha ,izmaglica koja se vukla ulicom kao da je baš trebala tog jutra biti tu jer je stvarala dojam stare izblijedjele fotografije ili prizor iz starog crno- bijelog filma.
Disala je skoro nečujno,a očima je radoznalo kružila uokolo. Ostalo je sve isto i žica na djačkom domu i unutrašnjost dvorišta starih oronulih zgrada koje su sa prednje strane bile uredjene ,a dvorište kao da nije bitno jer se ono nije vidjelo s glavne ceste. Željezna ograda koja je branila ulaz u dvorišta tih starih zgrada bila je postavljena tako kao da ju je neko slučajno tamo zapiknuo. Iza su i dalje bile one trošne šupe koje su smrdile na vlagu .Na trenutak joj se učini da vidi malog dječaka okruglog lica ..bio je uplakan i izvirivao je iza one stare nakrenute ograde, a s njene strane trojcu dječaka koja su bacala kamenje na nesretnika iza ograde pritom mu dobacujući pogrdna imena a,onda i njegovu majku koja viče na ovu trojcu koja su se glasno smijala ne pokazujući ni malo straha ni srama …i gubi se slika.
-Dobro jutro- začu muški glas i naglo se prene.
-Dobro jutro- uzvrati ona,pomalo smušeno.
I čovjek prodje kraj nje ne zaustavljajući se a ona krene par koraka dalje i pogled joj se zaustavi na mjestu ispod breza koje su sada bile gotovo velike poput zgrade .Vjetar je zapuhnuo i zaigrao se njenim pramenom kose koji joj je pao preko oka. Odmahnula je glavom misleći pritom da će se riješiti dosadnog pramena ,ali neuspjeli pokušaj automatski ju je prisililo da rukom smakne pramen i brzo zadjenu ruku natrag u djep kaputa. Ispod mlade breze ugleda djevojčicu kratke kose ..baš je zaustavila kolica i raspremila dekicu. Svojim malim ručicama poravnavala je krajeve dekice koji su se uporno zavrtali pri svakom naletu vjetra .Onda podiže svoju lutku u naručje i sjeda na dekicu stisnuvši lutku čvrsto uza sebe i pritom joj šapće nešto na uho. Malena usta su nešto mrmljala a ručica gladila lutkinu kosu. Lišće breze se bljeskalo na ljetnom suncu ,a svakim naletom toplog vjetra šuštalo je čudesnim šumom.
- Gospodjo da li je vama dobro ? Zar niste vidjeli da sam vas umalo udario automobilom-nervozno je dovikivao gospodin tamne kose i gustih brkova,a iz očiju mu je sijevala ljutnja.
-oprostite –odgovori ona - protrnuvši - oprostite- prošapta i kao da se ništa nije dogodilo ubrza korak i krene dalje ostavljajući u nedoumici gospodina koji je slijegnuo ramenima sjeo natrag u automobil žureći vjerojatno na posao.
Zaustavila se ispred ulaza ..Na zidu je sad isto kao i nekad stajala stara zelena pločica s natpisom Vladimira Nazora 20 b,čak je i to ostalo isto. I propuh izmedju stupova dvaju ulaza koji su stajali jedan nasuprot drugoga jer je zgrada bila medjusobno povezana stanovima .Polako se čučnula i rukom pogladila kamene ploče.
-jedan, dva, tri, četiri ,pet, šest, sedam .. nebo -skakutala je na jednoj nozi djevojčica,kojoj se haljinica podizala pri svakom skoku
-stala si na crtu- vrisnula je djevojčica duge smedje kose prstom pokazujući mjesto na koje je ova navodno stala
-nije istina-mrštila se prva djevojčica –nije- stisnuvši šake i usne potiskujući suze u očima
-je,vidjela sam-ustrajna je ova druga,dižući nos visoko i okrećući glavu u drugu stranu od skakačice
-e pa neću se više igrati,neću,nisi fer –i ispruži joj jezik te rukama pogura teška vrata i suznim očima otrči uz stepenice.
Na lijevoj strani su stajali poštanski ormarići. Pogledom je lagano prelazila preko prezimena prstima dodirujući svaki pojedinačno. Najednom joj se ogleda tuga u oku,a što do sad je bio sjaj, zamjeni suza. Skoro sva su ostala ista samo jedno nedostaje. Na toj adresi više nije bilo njenog djevojačkog prezimena,niti na bilo kojoj drugoj…Trgnuo ju je zvuk vrata od podruma koja su se tresla pri svakom naletu vjetra,jer su bila stara i rasklimana. Rukom se uhvatila za ogradu i teškim koracima se počela uspinjati uz stepenice. Pri svakom koraku osjećala je da je steže sve više u grudima. Usta su joj postala suha. Disala je plitko i ubrzano. U glavi joj je šumilo i više nije imala jasnu sliku. Zaustavila se ispred vrata na drugom katu. Na vratima je pisalo neko prezime koje joj je zvučalo poznato ali mogla je sa stopostotnom točnošću potvrditi da nije poznavala nikog ko se tako preziva.
Nepomično je stajala i buljila u smedju površinu ispred sebe. Glavom su joj prolazile slike ubrzano kao kad bi premotavala vrpcu filma. Ovo je bio njezin film,ovo je bilo nešto što ju je svih ovih godina držalo u nadi da ce se vratiti, morala se vratiti.
-čak je i miris u ulazu ostao isti- pomisli –podigla je ruku kao da će pokucati na vrata ali u zadnji čas se predomisli i spusti ruku.
Naglo se okrenu i žurnim korakom podje niz stepenice i istrči nazad na ulicu, kao da sad više ništa nije važno. Vani je počelo kišiti,ali hladne kapi koje su padale godile su njenim vrućim obrazima.
Sve joj se to učinilo isto ,ali godine su prošle. I mada u njoj još uvijek negdje čuči ona djevojčica sa lutkom u naručju , ona više nije ista .Ovo je potpuno drugo vrijeme,i ovim ulicama se igraju neka druga djeca.
Zavukla je ruke duboko u djepove i krenula drugom stranom ulice ne okrenuvši se.
|
