Sigwaldizmi

Milanske crkve zvonile su ponoć kad sam iz preciznog švicarskog vlaka izašao na Stazione Centrale. Dalje sam imao nastaviti vlakom koji dolazi iz Nice i vozi u Trst, ali na velikom kolodvorskom voznom redu nisam ga mogao pronaći! Trčim na informacije: ljubazna službenica objasni mi da vlak postoji ali da kroz Milano prolazi preko kolodvora Lambrate a ne ovog! Zahvalim se, prebacim ruksak preko ramena i odmah udarim marš kroz ledenu noć; na sreću Lambrate nije predaleko i znao sam put, a vremena je bilo dovoljno. Pomislim kako sam u ovom ogromnom gradu sa šest željezničkih kolodvora dobro i prošao, mogli su me poslati i puno dalje.

Uostalom, i red je da me Milano malo poštedi stresa: jednom sam - ima tome desetljeće i grad sam poznavao sasvim slabo - tu izgubio svoj auto! Bezbrižno ga parkiravši prijepodne, navečer više naprosto nisam mogao pronaći mjesto gdje sam ga ostavio - posvuda slične monumentalne zgrade i metropolitanske avenije. Očajan sam lutao cijelu večer i dobar dio noći, nisam znao ni koga bih i što zapravo pitao?! Nekoliko nejasnih orijentira samo je zbijalo šale s mojim trulim pamćenjem.

A mrvice, kreten, nisam bacao putem.

Na sreću, onaj gospodin gore ima određene simpatije prema bedacima, pa mi je bilo dano da mi se u valjda već desetom krugu potrage pred očima odjednom ukaže moj trošni golf! Skrušeno sam, osvrnuvši se uokolo, morao sam sebi priznati da je to zaista i bilo to mjesto na kojem sam ga ostavio. Ali i danas tvrdim da je puteve do njega ispremiješao neki milanski šaljivdžija!

Oslobođen svog užasa, bio sam toliko radostan da sam bez ikakvog problema cijelu noć i iduće jutro vozio do Zagreba, i činilo mi se da bih mogao tako i do Istanbula. Od čistog veselja ni kava mi nije trebala! (Benzin nažalost jest...)


Pješačim dakle kroz milanski neonski mrak. Moram proći kroz nekoliko kvartova: iako je kasno, prvi kvart je još jako živahan, ima ljudi. Smeta me ruksak, naprasno je otežao otkako sam doznao da sam na pogrešnom kolodvoru. Ali imam ja metode za borbu - spustim ga s ramena, izvadim limenku kole i neke švicarske prospekte koje sam uzeo valjda iz čistog mazohizma. Bacim ih u neki koš a kolu strusim. K tome onako ritualno, iz čisto ideološko-filozofskih razloga, porazmislim da li da bacim i mobitel i punjač. Ovaj put još neću.

Kako hodam dalje ljudi ima sve manje a grafita na fasadama sve više. Neona sve manje a tjeskobe sve više. Ali eno ga - u daljini vidim Stazione Lambrate!

Pičim umoran i najednom pomalo nervozan: koji kurac ja ovdje lutam u ovu ledenu noć po tim Lombardijama, šta mi sve to treba i dokle ću tako, zašto nisam sad negdje doma u nekom krevetu s nekom golom curom i ne izlizujem neko vruće ljeto s njenog tijela.

Prolazim kraj nekih garaža i nigdje žive duše. Ali najednom s nekog puteljka izbije jedan sasvim odrpani lik! Dobro je, nije krenuo prema meni; koračajući nekoliko koraka predamnom uputio se i on prema kolodvoru Lambrate.

Hodao je vrlo sporo pa sam i ja sasvim usporio, čak sam i - ovakav proklet na velike korake - dvaput zastajao kako bih odvezao pa opet zavezao cipele, nipošto nisam htio proći kraj njega.

A tip je cijelo vrijeme nešto govorio! Ali nisam primijetio da drži mobitel, a nije ostavljao dojam onih hendsfri tehno frikova. A pričao li ga je pričao....
Čudilo me kako ama baš ništa ne razumijem a zapravo bih trebao; isprva sam mislio da to mora da je neki teški lombardijski dijalekt ili pak kakva šatra milanskih klošara. Onda sam shvatio....da lik sam sa sobom razgovara na rumunjskom.

Hodao sam, zastajkivao, pa opet hodao. Tip se nije osvrtao. Promatrao sam mu leđa, sasvim se uvukao u sebe. Bio je pretanko obučen za ovu studen, uostalom bio sam i ja.

Išli smo dalje i dok je on tamo naprijed govorio, ja sam si morao priznati da zapravo prema njemu osjećam neku bliskost, čak toplinu. Preplavio me i neobranjiv poriv da mu nadjenem ime pa sam ga prozvao Dumitru. Da je Stazione Lambrate bila još koju stotinu metara dalje, Dumitru i ja možda bi ukoračali u nju poput kompanjerosa, jedan do drugoga.

Ulazimo u kolodvorsku zgradu, najprije Dumitru a onda i ja. Do vlaka ima još nešto vremena i ja s olakšanjem sjednem na jebeni ruksak. Dumitru se malo ogrije uz radijator pa ode dalje prema peronima, opet sav u žestokoj raspravi.

Pomislim da nije bolesno ako čovjek s teškom upalom duše zapodjene glasni razgovor sa samim sobom. To je, naprotiv, najvjerojatnije posljednji ostatak zdravlja u njemu - simptom kojim si on pokušava pomoći. Bolest je duboko unutra, i sasvim je nijema.

Najave vlak, ustanem, zgrabim ruksak i krenem na peron. Vlak već ulazi u stanicu i zaustavlja se kao da radije ne bi. Penjem se u vagon i zauzimam mjesto uz prozor u toplom praznom kupeu. Razmišljam o sigurnim udaljenostima - potrebnije ih je, nažalost, držati naspram mnogih među onim sasvim zdravima, bez traga upale na duši.

Lukaviji sam od Dumitrua: sam sa sobom raspravljam u sebi, pa me ne diraju. Vlak kreće. S olakšanjem izujem cipele, napokon i taj gušt! Kroz prozor svog toplog kupea gledam kako, dok otvaram još jednu limenku kole, karabinjer odvodi Dumitrua nekamo u hladnu milansku noć.

Prošla je ponoć. Sjedim na svom novom radnom mjestu: za volanom auta parkiranog na prilazu lučici u malom ribarskom naselju u južnoj Turskoj čije ime, iz razloga koji će ubrzo postati razumljivi, ovdje ne smijem odati. Opis posla: četiri ili pet noći u tjednu provesti tako parkiran u ovom ili nekom od susjednih obalnih gradića, i pomalo trusiti alkohol. Jer ako bude potrebna moja intervencija, za nju moram biti pripit.

Na sreću (mada istovremeno i na određenu financijsku štetu), većina tih noći prođe bez intervencija. Probdijem ih tako pijuckajući, a ako mi se posreći kakva bolja javna rasvjeta u blizini parkirnog mjesta, vrijeme si kratim i kakvom knjigom, eto noćas imam uza sebe izvrsnu Seehaferovu biografiju Goethea, koja i sama po sebi ima literarnu vrijednost, napisana je uistinu sjajnim stilom.

Ja sam naime profesor književnosti. Ali već duže vrijeme u civilu. Predavao sam u nekoliko škola i gimnazija, zadnje namještenje bilo mi je u crnomorskom Trabzonu.
Teško je zapravo reći zašto sam promijenio branšu. Slaba plaća? Teško podnošenje tinejdžera? Kolega? Sistema? Svaki odgovor zasigurno je donekle točan. Ali duboki unutrašnji dojam govori mi da je prava istina ponešto drukčija. Neću dalje o tome.

Ono što mogu reći je da ova noć zasada protječe mirno. Tako bi trebalo biti i do kraja. Na snazi je status "zeleno", što znači da naša organizacija vjerojatno neće noćas djelovati baš ovdje. Ipak, te stvari brzo se promijene. Valja biti na oprezu.

Posao radimo u parovima. Pedesetak metara dalje, na drugoj strani parkirališta s kojeg puca pogled na prilaznu cestu, parkiran je moj večerašnji partner, iskusni Kivanc. Nekako volim kad me dopadne baš on; po prirodi stvari ja baš nisam vičan ovom novom poslovnom miljeu, a osim toga Kivanc je vrlo oprezan, čak i kad vam zadaje udarce koji će vas ozljediti, on pazi da sve bude s mjerom i bez ozbiljnijih i dugotrajnijih posljedica. Osim toga, odlično se snalazi u nepredviđenim okolnostima i tako obilato pomogne i partneru.

Iskapih limenku piva do kraja. Za kakvih pola sata otvorit ću novu. Do tada namjeravam još malo listati Seehafera. Volim europske pisce. Toliko me privlači ta Europa, a eto ispalo je da, ako ne računamo europski dio Istanbula, tamo još nikada nisam nogom zakoračio. A već mi je četrdesetpeta.

Možda zato ovo radim. Dio sam, prilično nisko pozicioniran ali ipak nekakav dio, velike organizacije za prebacivanje nesretnih ljudi u Europu. A stvari su, znate i sami, odnedavno postale kompliciranije i teže nego prije. Po Europi raznorazni jebeni nacionalni radnici zatvaraju gdje god mogu: eto Austrijci, Slovenci, Mađari, Makedonci, svi digli žičane ograde po granicama, banda jedna. Hrvati, Srbi i Grci doduše, ako je vjerovati izvještajima, nisu digli žicu, ali koliko pratim događanja, njima možda žica i ne treba, oni je imaju u glavi.

Nije da se mene sve to izravno tiče, moj zadatak je intervencija. Možda na neki način i bolje da su legalni putevi zatvoreni, više će tih nesretnika trebati našu organizaciju. Ne mogu reći da točno razumijem kako stvari funkcioniraju: znam samo da postoji nekoliko ovih tajnih lokacija s kojih se ljude manjim čamcima prebacuje na veće brodove ili barem brodice koje ih negdje nedaleko čekaju.

Ako se status sa "zeleno" promijeni u "crveno", to znači da se nešto upravo odvija. Da se Sirijce ukrcava. I da moram biti na vrhuncu opreza; ako se naime dok traje "crveno" na prilaznoj cesti prema lučici pojavi policijska patrola, moj partner (a to je večeras Kivanc) i ja promptno iskačemo iz svojih automobila i počnemo se svadjati, urlati i udarati. I to prilično divljački, kako to već razjareni pijanci čine, tako da policajci moraju skrenuti k nama. Za to vrijeme, drugovi iz organizacije mogu, prema potrebi, stvar okončati ili je prekinuti te zamesti tragove.

Otkad je država potpisala taj sporazum s EU (kojeg inače pozdravljam, ukidanje viza i mene približava toj Europi za kojom zaista žudim), policijske kontrole postale su vrlo učestale, i morali smo se potući već nekoliko puta. Dvaput sam završio u ambulanti, a više i ne znam koliko puta prenoćio u postaji. Na glasu sam već kao jedna od sasvim nepopravljivih pijandura. Kazne i troškovi nisu problem, organizacija sve podmiruje, a financijski bonusi za ozljede i pretrpljene udarce, zaista su više nego izdašni. Čak ako se i cijelog mjeseca ne dogodi nijedna intervencija, plaća mi je dvostruko veća od one profesorske. A s bonusima...neću odati, ali nema uopće usporedbe.

Ali ponavljam, ne činim to samo zbog para. Trpim te udarce (a poneki, eto, moram i zadati) i zato da ti ljudi odu onamo kamo žele. U Europu.
U kojoj ću im se jednom i sam pridružiti.

Pola tri u noći. Provjeravam mobitel. Ništa novo, i dalje smo na "zelenom". Otvaram novo pivo. U drugu ruku uzimam Seehafera. Nastavljam čitati sa označene stranice. Jesen 1786. Goethe je upravo, nikog ne obavijestivši, iskravši se neopaženo u pola tri u noći iz svog smještaja u toplicama Karlovy Vary, krenuo na težak i opasan put u Italiju.

Pričati o tom tipu nije nipošto laka zadaća.

Sa sigurnošću se zna toliko da je u početku, još kao student, krivotvorio prijevozne karte. Najprije tramvajske, a potom i one za vlak, kadšto i neke vrlo skupe. Falsificirati avionske karte uglavnom je izbjegavao, iako se i na tom području okušao nekoliko puta.

Novce nikada nije krivotvorio. Ne zato što on to ne bi mogao, nego je to podrazumijevalo određenu povezanost s miljeima koji mu se nimalo nisu sviđali.

U slijedećoj fazi bavio se krivotvorenjem umjetnina. Slika, skulptura, pa čak i konceptualnih tvorevina. Poznato je da je krivotvorio i jedan performans.

A to s umjetnošću počelo je tako da je, izgubivši namještenje profesora likovnog zbog krivotvorene diplome koja ga je umalo - po prvi put - koštala i zatvora, dao oglas da jeftino reproducira slike poznatih majstora. Stvar je bila išla iznenađujuće dobro, prehranjivao se time bez problema, čak je uspio nešto i uštedjeti.

A onda mu je jedan klijent, oduševljen njegovom reprodukcijom, naručio još dvije, ali uz molbu da ostanu nepotpisane. Pa ih odnio u aukcijsku kuću. Koja mu je za otkup ponudila trideseterostruku cifru od one koju je platio falsifikatoru. Reprodukcije su, za divno čudo, prošle kao originali.

Podrazumijeva se da su klijent, stručni povijesničar umjetnosti čija su specijalnost bila nestale umjetnine, i krivotvoritelj, najnadareniji falsifikator u cijeloj regiji a vjerojatno i mnogo šire, ubrzo razvili strahovit biznis. Uzdigli su krivotvorenje na dotad neviđenu razinu, profesionalno se udruživši i s još dvojicom eksperata za kemijski sastav i način pripreme srednjevjekovnih likovnih materijala.

Dok jednog prokletog četvrtka genijalni krivotvoritelj nije, vodeći mučan telefonski razgovor s nekom ljutitom ljubavnicom i usput radeći na Vermeeru, sasvim zaboravio da je bjelilo iz 20.st. koje mu je trebalo za jedan od idućih radova privremeno stavio među bočice za 18.stoljeće.

Što su nekoliko mjeseci kasnije otkrili majstori iz jednog laboratorija u Hamburgu.

U razotkrivanju cijelog poduhvata policija i sudovi nisu imali milosti, a bilo je i ozbiljnih prijetnji kupaca kojima je ispraznio novčanike.

Trebalo je tri i pol godine da ga naposlijetku ipak puste iz onog užasnog zatvora, godinu i pol prije isteka pune kazne. Kao nadoknadu dijela štete, pokupili su mu svu imovinu. Izašavši na slobodu, počeo je od nule.

Na sreću, neki čovjek iz južne Europe koji je sa zanimanjem pratio cijeli proces, ponudio mu je posao restauratora negdje na Mediteranu. Nije ga pritom uspio natjerati na svečanu zakletvu da više neće krivotvoriti, ali je falsifikator ipak obećao da više nikad neće djelovati na području umjetnosti. Kompromisom su obje strane bile zadovoljne.

Po posljednjim saznanjima, krivotvoritelj se uspio opet dići na noge. Njegovim restauratorskim radom poslodavci su prezadovoljni. Unio je i neke novosti u oživljavanje fresaka, a priča se da mu i pri spašavanju skulptura nema ravnog i da je pritom otkrio neke stvari koje dotad nikom nisu ni na pamet padale.

Spasio je i jedan performans te uz to i dvije video instalacije.

Predan i pošten u profesionalnom radu, svoju najveću strast - krivotvorenje - ostavio je za ono što oni filozofijski nastrojeniji nazivaju egzistencijalnim ostatkom. Krivotvorio je, među ostalim, dva prijateljstva, jedan ljubavni odnos, jednu mržnju, dvije putovnice i još nekoliko iskaznica. Vozi se k tome na krivotvoreno gorivo a ponekad se, subotom, događa da krivotvori i vlastiti izgled.

Njegovo ime? Identitet? Nema smisla govoriti o tome, jer odavno je krivotvoren.