F1 & Fernando

Nakon gotovo 2 godine, nakon što se zadnji put to dogodilo u Monzi 2007. uspjeli smo ugrabiti pole
Wow, pole position.

Kad u tebi postoji ona jaka veza između tebe i tvog vozača, možeš na tisuće stvari osjetiti, predosjetiti, emocije naviru ondje gdje ih ne očekuješ i jučer, kada se srušio live timing jednostavno sam znala da ga imamo, da smo najbrži, da smo prvi - prvi!
Koji je divan osjećaj nakon toliko vremena biti na vrhu, pripremati se za pobjedu idući dan, imati praznu stazu ispred sebe na dan utrke.
To je ono za što se borimo, u što vjerujemo iz dana u dan, iz utrke u utrku, da on to može i nikada ne odustaje.
I što ako je Fernandov bolid najlakši na gridu? Onoga trenutka kada velikani ovoga sporta procjenjuju ishod utrke i kada govore kako Fernando nema šanse za pobjedu, pa čak i kada on sam kaže da ne očekuje pobjedu, tu mi nastupamo, mi da vjerujemo, mi da očekujemo pobjedu, uvijek. Pa na kraju ako i ne pobjedu, barem postolje, da osjetimo ponovo onaj osjećaj da smo na vrhu. Da dijelimo barem djelić sreće koju on osjeća on dok je na postolju.

Zaista sam mislila da Renault nekako to može, da postoji šansa da se napravi neki korak bliže bolidima R25 i R26. Ali kako utrke odlaze, to postaje vidljivo nemoguća misija. Postoji možda mala šansa za postolje, za pobjedu, ali više od toga ne.
I onda kada uspijemo u kvalifikacijama, kada osjetimo taj mali napredak momčadi koji nam toliko znači, kada možemo završiti na postolju...momčad to upropasti, ali do samog kraja.

Ne, očito je da nekada moraš promijeniti okruženje kako bi našao svoju sreću, kako bi ostvario svoje snove, kako bi uživao u već ostvarenim snovima, kako bi uživao na najbolji mogući način u onome što radiš, što te ispunjava, za što si se borio od najmlađih dana svog života.
Milijun puta sam rekla kako je Renault najbolja momčad i to zauvijek ostaje. Ta momčad ima dušu, srce, ona je svih ovih godina Fernandu bila poput obitelji, u kojoj je vladala harmonija, optimizam, sreća, a u kojoj nikad nije bilo mjesta za napetost, nelagodu, osjećaj usamljenosti. Ona je bila poput obitelji, one prave, istinske koja je Fernandu pružala oslonac i kada je boravio kod svoje zamjenske obitelji prije 2 godine. Nikada ga nije napustila, uvijek su vrata bila otvorena i ruke uvijek raširene.
Ali one zlatne, plave godine više nisu tu, one su daleko iza i ne mogu uhvatiti korak sa sadašnjošću, a nema vremena za čekanje, jer bi ono moglo potrajati jako dugo.
Sada je vjerojatno došlo ono vrijeme kada sami moramo stvoriti svoju obitelj, otići od one koja nas je odgojila, ali naravno, nikad ju ne zaboraviti.

Greške se događaju, nekada su one sa strane vozača, nekada sa strane momčadi i zato postoji ekipa. Ali sada, kada je cilj završiti u bodovima, kada crpimo svaku snagu da imamo priliku za postolje ili čak pobjedu, utrka VN Mađarske ostaje upropaštena, propuštena prilika.

I sada nakon toliko sezona borbe, natjecanja, konkurencije s najcrvenijom momčadi u Formuli 1 ona postaje željeni dom. Čudno. Čudno je razmišljati o tome kako će biti navijati za crvene, podržavati konjića, ali onda tu je ipak svijest da je to jedna šansa da se ponovo vratimo u ono što nas ispunjava - u pobjede - u slavlja - u osvajanje pehara.

Taj svijet, to okruženje - Fernando, Ferrari, Talijani, obostrana želja da se dosegne ponovo vrh čini se kao nešto nepoznato koje čekamo da se ostvari, da savršeno funkcionira.




Nevjerojatno je spoznanje da je Formula 1 i dan danas opasan sport, da mogućnosti za stradanje itekako postoje i danas. Svjedoci smo nedavne nesreće Henryja Surteesa koja je nažalost završila kobno.
I ponekad se zamislimo koliko su ostvarive one šanse 1:1 000 000. Jučerašnje kvalifikacije su nevjerojatan splet okolnosti i dokaz koliko su zapravo utrke automobilima opasne.

Uz tebe smo Massa, čekamo te da se vratiš...