Tamni pločnik okupan svjetlima noćnih lampi je neodoljivo podjećao na mistično jezero, obasjano mjesečevim sjajem s tragovima zvijezda. Noć, kao i svaka druga u nizu, radna, nije se puno razlikovala od ostalih. Na stanici kao i uvijek u ranu zoru, baka s svilenom maramom na glavi, dva broja većim kariranim kaputom, crnim dokoljenkama od vune iako je bilo ljeto i noći su bile jako sparne, te usječenim zaliscima na licu i borama oko očiju, koje nisu uspjevale sakriti ono što ostatak tijela kaputom možda jeste, dug i naporan život, mnoge neispavane noći, upotpunjene vožnjom noćnim tramvajima, od stanice do stanice, prebirući kante po kvartu, kolodvoru, tražeći nešto vrijedno, bar povratnu bocu s kojom bi kupila komad kruha.
Svako jutro je viđam, pogurenim staračkim hodom izranja između sjena oronulih zgrada koje arhitekturom i vanjskim izgledom podsjećaju na vrijeme nastajanja,doba komunizma, kad je zapravo ovaj kvart i bio nastanjen vojnim licima. Obično su tu jednosobni stanovi, s jednim prozorom koji gleda na suprotnu stranu od izlaska sunca, tako da je bio u njima cijeli dan lagan suton, tek pri zalasku sunca za horizont bi se sunčev sjaj pojavio u sobama. Imao sam prilku živjeti točno u zgradi pokraj koje je prolazila svako jutro, stanovi su bili stari, trošni, tijesni i tamni, s rijetkim izvorima svjetlosti, kao znakovi sjećanja ostali su tu, da prkose susjednim zgradama koje se rađaju i da pričaju kako je ovdje nekad bilo puno drukčije.
Već poznati ritual dok čekam tramvaj je da gledam u smjeru iz kojeg dolazi baka ,uvijek je s glavom pognutom ka zemlji, koju svako malo pomjera tamo-ovamo tražeći nešto vrijedno. Kanta na autobusnoj je uvijek prvo mjesto na koje zaviri i ako nađe bocu na tren se razveseli kao malo dijete, te brzinom munje je strpa u duboki džep kaputa. Nakon toga prelazi prometnu cestu, neprestano se osvrćući tamo-amo i dolazi na stanicu gdje stojim i cupkam, naizgled nezainteresiran i u svom filmu, baca pogled okolo i zaviruje u drugu kantu na tramvajskoj stanici. I danas je imala sreće. Još jedna bočica je spremljena u kaput, iako je tek pet ujutro, a grad spava, osim noćnih ptica i vozača ZET-a, te ponekim zalutalim čovjekom. Kao po nekom tajnom ritualu, čekajući tramvaj svako jutro izvadi krunicu i prevrće je u blago drhtavim rukama, dok joj donja usna podrhtava i moli već milijunima puta izmoljenu molitvu. Micanje donje usne traje dok ne dođe tramvaj, ona uđe i sjedne na prvo mjesto do narančastog automata za karte, te glavom naslonjenom na prozor, nastavlja micati palcom i kažiprstom pomičući zrna svako malo.
Iako stara i pogurena, s rukama drhtavim od teškog života, svaki puta kad uđe netko stariji, možda i stabilniji od nje, ona skoči s zadnjim atomom snage i ustupi mjesto, ispričavajući se na tvrdom bosanskom naglasku, našto me svaki put kad ga čujem probode u stomaku.
Baka je tipičan primjer žene sa sela, negdje iz vrleti Bosne,s izgubljenim i na laganu smrt osuđenom životom u milijunskom gradu. Kao ptica nesigurna leta, ona mi se čini dok se kreće po mokrim pločnicima, tamnim procjepima između zgrada, podhodnicima išaranim anarhističkim porukama, slabo osvjetljenom tramvajskom stanicom, s pogledom nenaviknutim na ogromne betonske građevine, prikovanim za pod ili negdje u daljinu.
Sve ovo napisah zato što je nema na stanici već neko vrijeme..I jeza hvata zbog tog. Ne znam zašto.
