Postoje momenti u životu koje jednostavno ne možeš locirati u vremenu jer su bili – bezvremenski. Vrlo posebni i nemjerljivo ugodni. Tako je bilo tada na Hvaru. U spomen na Anđelka Ercega.
Novinarski izlet na Hvar
(objavljeno 08.09.2006.)
np Mastodon – Blood Mountain LP
Redakcija Makarske Kronike bila je dva dana na izletu na otoku Hvaru u Maloj Pogorili, uvali istočnog dijela otoka, kod familije mojih prezimenjaka, Rudan Ante. Na kraju se ispostavilo da smo i daljnji rod. Dakle, s dva glisera smo se zaputili prekjučer po krasnoj bonaci prema onoj stran kanala, u Quicksilver gumenjaku: Andjelko, Edita, Darko i ja, a s Baylinerom: Maja, Dado, Dario, Veseljko i Zlatko Šimić – bivši, uostalom kao i Andjelko, glavni urednik tjednog priloga Magazin, dnevnika Jutarnji List. Korpulentni Slavonac, međutim, još uvijek uređuje ali u Nedjeljnom Jutarnjem i nalazi se već treći tjedan na godišnjem, tako da ga je u jednom momentu Andjelko pokušao trznuti iz ljepote odmora i hladovine borove šume riječima – Zvao je Ante Tomić i rekao da te traži pola Zagreba, na što je ovaj mirno odmahnuo rukom i produžio u kristalno čisto more uvale Velika Pogorila.
Njegov kolega i prezimenjak Veseljko Šimić, pak nije uvukao jezik sve vrijeme bivanja u idili srednjodalmatinskog otoka. Uz to je sa sobom ponio mali tranzistor da ga zamijeni u momentima govorne ne inspiracije, kao, da nam ne bi bilo dosadno. Jer, on se ne kupa tako da je morao izmišljati discipline zabave, samo greška je bila u tome što ih je uporno pokušavao nametati i nama ostalima. Nema veze, dobar je Veso. Imao je par izvrsnih izjava tijekom boravka, a i Poljakinje je uspio pronaći u bespućima Male Pogorile. No, nije uspio saznati najbolji dio priče, štoviše, apsolutne priče putovanja, od tih istih mladih Poljakinja kojima je pomagao da se ukrcaju u mali brodić na puhanje i otrgnu na pučinu mirnog mora. Zato je Darko saznao da su one po struci biolozi i da su na Hvaru na specijalnom zadatku da podvodnom kamerom fotografiraju nekakav Crveni koralj, koji cvijeta samo jednu noć u godini, i to u noći punog mjeseca, niti jednu prije niti jednu kasnije. Tu večer smo se, dakle, i mi zatekli s njima u objektu gdje su bili smješteni još neki drugi Poljaci i Talijani. Loš si Veso istraživač, loš. Razočarao si me… ;))
S Andjelkovom šešulom smo se ova dva dana vozikali naokolo. Prvi dan smo bili u Mlaskoj, pješčanoj uvali smještenoj vrlo blizu Sućurja, gdje je ekipa bacila oku i duhu atraktivan picigin, kao što i same slike govore.
Bila je to prava aktivnost za pripremu organizma na veselje. Večera je bila bogata oboritom ribom, a pitko domaće crno vino s okolnih vinograda Malog Plavca je krijepilo žedne usne. Priča je tekla. Kao i vino. Spavali smo u vrećama svugdje naokolo jer je u apartmanu bilo samo četiri kreveta, koja su, jasno, zaslužili najstariji. Neki su se ujutro tužili na Zlatkovo dinamično hrkanje, ali ja, koji sam spavao na balkonu sam uspio neutralizirati buku i s lakoćom otploviti u snove tihe noći. In Vino Veritras.
Dok smo se kupali sutradan na dosta ljepšoj, prirodnijoj plaži Velike Pogorile, uz viku cvrčaka pridružila se na momente ponovno Zlatkova bas/bariton trombon sekcija iz doline/hladovine Borova. Dan je stvarno bio krasan. Toliko krasan da je Andjelko pokrenuo inicijativu ostanka još danas, s odlaskom sutra ujutro rano, ili ne. Glasovanjem se pristupilo odluci koja se već a priori znala – većina će biti za ostanak. Tako je i bilo. Šest ljudi za ostanak i troje protiv. Najlipše je ne radit i ležat – rekli bi mnogi. Međutim, razum je govorio nešto drugo. Jebiga, treba ići kući raditi.
U svakom slučaju bilo je izvrsno, lijepo smo se zabavili i zafrkavali. Dobro smo i jeli i pili. Rižot od sipe pred odlazak je bilo magičan. Napustili smo poslijepodne meni vrlo poznati miris otoka Hvara i miris morske vale ljeti. Tišinu i nedirnutu prirodu smo držali u sebi još neko vrijeme dok smo plovili mirnim morem kanala, nazad na kopno, prema šušurom zavedenim Tučepima.
|