Jutros sam poslovno bio u Sućurju na otoku Hvaru. Brzim gliserom smo brazdali mirno more koje nas je tako pasivno, kao ulje statično, dočekalo prema i na povratku sa škoja. Dan je bio prekrasno osunčan. Kratki rukavi ujutro, a i kratke nogavice, već poslije podne u điru rivom, tresle su mi se o koljena. Polugolo izležavanje na plaži kod svjetionika je umalo donijelo kratak san, ali ipak na vrijeme izbjegnut. Vjerojatno bi bio koban. Koban u smislu opeklina, naravno. Sad kad sam napisao ovu zadnju rečenicu, momentalno mi je na um pao Valentino i jedno njegovo iskustvo sa marčanim Suncem. Sjećate se Valentina, nema ga već par godina? Jednom je zaspao na Suncu i probudivši se, od boli se nije mogao pomaknuti. A, kako je tek izgledao? To je bilo nevjerojatno! On onako svijetle vilenjačko arijevske puti, doslovno preliven tamnom brončanom legurom, izgledao je doista strašno, a i u isti mah nevjerojatno smiješno. Njemu je to, naime, najmanje bilo smiješno. Onim svojim 'broken' hrvatskim jezikom, kroz zube je rekao – Već par dana od boli ne spavam i nema čime se nisam mazao, ali ništa mi ne pomaže. I, jednog dana se samo ogulio.
|
