petak, 26.11.2004.
Bez maske ( I )
 Sjetih se nesto veceras jednog dogadjaja sto mi se desio kao djeteu.. Bilo je ljeto 90“ kako se sjecam i moja dva “JARANA“ tadasnji naziv i ja bili smo u kuci kod ovoga jedno mogu slobodno reci ime jer nece niko skontati nadam se..Zvao se Marin i zivjeo je odma preko puta moje zgrade..Stari mu je bio autoprevoznik i naravno imao je 2 kamiona..Nekada kada bi se igrali jedne igre koja se zvala “KANTAR“ sakrivali bi se u karoseriju od kamiona, a ja sam se cak znao sakriti i iza tockova pa bi izaso sav umazan i peksin..Tako smo mi jednog dana kod njega kuci bili i igrali se autica nisam siguran bas..Nekome je palo na pamet da pita ko zna roniti..Naravno svi vazni kazemo da znamo.. Sad da bi to dokazali treba nesto smisliti..Skontali smo da uzmemo lavor i napunimo ga vodom, a u njega ubacimo kamencic i tako onaj koji zaroni mora gledati pod vodom da bi naso kamencic..Jao mene doso red i zaronim ja , ugledam kamencic i izvadim , samo cudan osjecaj u ocima nije ko na moru..Na moru onaj osjecaj nekako normala ronit otvorenih ociju .. Tako smo mi cijelo posljepodne proveli u ronjenju .. Kuci dosao sav mokar , a stara odma galamu digla kakav sam ovo ono..Ne znam jel degenek pao al je to novo iskustvo ronjenja u slatkoj vodi ostalo evo do dana danasnjeg u mojoj glavi.. Svaku put kada se kupam u bazenu negdje na moru ili ovdje u nas u gradu odma se sjetim ovoga dogadjaja kada sam prvi put ronio u slatkoj vodi.. |
