We'll meet again

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

02.07.2006., nedjelja

trpezarijski sto, made by Siboney Dr Vodeglia

Hej zdravo, ne odlazim nigde (mislim ne u nekom apsolutnom smislu), niti se vraćam, nego prosto volim ovu pesmu. Iskopao sam je pre nekoliko godina, hvala Internetu, to je ona pesma kojom se završava doktor Strejndžlav. Celog života sam se malo gde mrdao, i u bukvalnom i u prenesenom značenju, a opet sam uvek maštao i želeo da odlazim i da se vraćam i da probam svašta i iznova i sve tako vište puta.

We'll meet again, don't know where, don't know when,
But I know we'll meet again some sunny day.

Keep smiling through just like you always do
Till the blue skies drive the dark clouds far away.

So baby please say hello
To the folks that I know
Tell them, I won't be long.

They'll be happy to know
That as you saw me go
I was singing this song.

We'll meet again, don't know where, don't know when,
But I know we'll meet again some sunny day.

A volim ovu pesmu i zato što je jedna od retkih koju znam da otpevam. Kad bi se zezali – ja i pevanje. Eh, a voleo bih da umjem pjevati i onda kada nisam pod tušem.

Ovih nedelja se navršilo godinu dana kako pišem ovaj blog. Godišnjica manje-više, nego mi pada na pamet da kada nešto pišem ne mogu da se setim da li sam to već ranije spominjao ili ne. Valjda je godinu dana otprilike kapacitet mog memorijskog bafera, ono što je starije od toga to je osuđeno na zaborav ili na ponovno preživljavanje. Ako se ponavljam, well, nadam se da su oni što ovo čitaju podjednako zaboravni pa neće primetiti.

Pišem sve ovo kao edabi radio nešto drugo samo ne ono što treba. Već danima imam pad atomske bombe u stanu, treba da ga malo sredim, treba da se raspakujem od prethodnog puta, treba da se pakujem za sledeći. Imam tonu neopeglanih košulja i majica, bem ti peglanje, to mi je smrt smrtiju. Ostalo i ide nekako, ali svejedno, od svakog posla mora malo da se ostavi nedovršeno, po mogućstvu nadžodženo na sred sobe, stola, lustera, gdegod. Operem kadu, ali ne operem lavabo, i sve u tom stilu. Jebem ti autodestrukciju, i ono što stoji iza nje, ovo je krajnja manifestacija.

Makar nešto sam skoro priveo kraju, doduše potpuno nebitno za predstojeći put, ali ipak. Priveo sam kraju trpezarijski sto što sam pravio, ostaje još samo da ga premažem drvo nekim prelivom na bazi lanenog ulja, i da prišrafim ploču odgore. Moraću na pijac po kraće šrafove. Sto se malo klati, što je i za očekivati, ali mnogo je lep, tačnije baš je lijep (Radmilovićevskim glasom naravno). Da sam neki umetnik odmah bi ga meto na sred galerije SANU. Ovaj sto i njegova svetla prirodna boja i tekstura simbolizuju ... šta majku mu? Simbolizuje kako će na njemu lepo izgledati tanjir špageta, ili neke blanširane blitve! Tako ne znam šta simbolizuje gomila lako obrađenog drveta što sam juče spazio na sred Knez Mihajlove ispred rečene galerije (sorry nemam sliku da potkrepim tekst). Lepo izgleda, da imam veliko travnato dvorište rado bi ih posedovao u istom. Ta drva. Nadam se da će ih sačuvati da ih pod okriljem noći šetači ne razvuku za potpalu.

Juče je bio happy day, prvo sam se igrao kineske četvrti i dovukao neku kinesku klopu i nisam se smirio dok nisam sve satro. Pa sam išao da podignem adsl hardware, hvala nebesima, konačno su povezane žice gde treba. I da se pozdravim sa sestrinom decom, malo putuju oni, pa malo ja, pa malo oni, neće videti ujku sve do tamo negde u avgustu. Uveče sam konačno montirao rečeni adsl, proradilo, ali moron kakav jesam, ostavim preko noći da se skida neka muzika, ništa manje nego Twin Peaks, gde baš njega, mogao sam i nešto pametnije (sećam se kad je ta serija bila na TV-u, ja tek počeo da radim (tada sam baš izgarao na poslu), pa dođem kući pa napravim kafe amareto pa pred tv, e those were the days). Elem, ujutro, muzika se skinula, ali adsl ne radi, drndaj, drndaj, dok nisam ukapirao da sam potrošio download kvotu, moram u ponedeljak da doplatim još malo, a dotle sam opet na dajalapu na kurac ga nabijem. Sorry, nikad od mene pisac, Kurejši napiše knjigu bez i jedne psovke, a ja u svakom drugom pasusu. Jebga.

A za nedelju dana, to jest malo manje, dok se neki budu tiskali ispred bine sa Morisijem, ja ću slušat istog sa CD-a, na putu za jug. Idem malko na Prokletije, pored granice sa Albanijom, na dve tisuće metara. To mi je zadnje od odmora za ovo leto (a vala dosta je bilo), kad se vratim (ako se vratim) ostaje znojenje po Beogradu do jeseni.

I tak, so much for now, mislim da sam odradio prepodnevnu kvotu gubljenja vremena.

- 11:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>