| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Čini mi se da je naslov najbolji deo ovog posta. Tako nekako ide moj kreativni proces. Smislim odličan naslov, i gle, već sam kod slova E, ostatak teksta je božepomozi. Iskoristimo taj talenat! Pozovite me ako imate knjigu, priču, film, a fali vam efektan naslov. Pride dobijate i naslove za sva poglavlja, a možda i varijante naslova prilagođene stranim tržištima. Elem To je bilo u leto 1998, par meseci posle venčanja. Rešili smo da odemo put Like, da rodbina vidi zeta, da zet vidi svoju zaboravljenu prapostojbinu, a usput ćemo provesti par dana u Zagrebu. Do tada nisam nikad bio u Zagrebu. Za mene je to bio mitski grad, o kome sam samo čitao, i slušao u pesmama novog vala. Do par godina pre toga sam bio ubeđen da više nikada neću kročiti na tlo Hrvatske. Uprkos tome što nisam učestvovao u ratovima, uprkos protivljenju nacional-socijalističkoj politici - sve ono što se izdešavalo je u meni ostavilo utisak velike nelagode. A bogami i straha pred put u nepoznato. Plašio sam se da će neko negde čuti moje "bre", "kisela voda", naglasak ili ko zna šta, i postaviti pitanje - ko si, šta si, gde si bio početkom devedesetih. Ukratko - osećao sam se kao krme koje se sprema na put u Teheran. X nije imala takve probleme, jer je kao rođena Zagrebčanka znala da je takav strah preteran. Sem toga, za razliku od mene, znala je jezik. Zato sam u startu rešio da govorim što manje i što tiše, a njoj prepustim svu komunikaciju sa spoljnim svetom. Kupovina karata, sladoleda, novina, predavanje prtljaga, raspitivanje za pravac - sve je to bilo na njoj, a ja sam išao dva koraka iza, čvrsto zatvorenih usta. Trenuci konverzacije u blizini su za mene bili signal da se posvetim proučavanju fasadne arhitekture, krošnji drveća i pravaca kretanja oblaka. Hej, psst, kupi mi sladoled sam izgovarao konspirativno, u pola glasa. Kad bi seli da popijemo nešto, unapred bi se dogovorili šta će ona naručiti za oboje; u protivnom sam morao da ćutim pred konobarom, čekam da ona kaže šta želi, i onda nonšalantno kažem: i meni. Vremenom sam se oslobodio, čak sam počeo da pričam u tramvaju (no i dalje sam ćutao u bioskopu). Tih dana se odigravalo svetsko prvenstvo u fudbalu, kada je Hrvatska osvojila treće mesto. Navijači na sve strane. U Zagrebu smo bili kada je Hrvatska pobedila Nemačku (he he), eto i mi smo bacali petarde kroz prozor... Kad smo stigli u Liku, u selo, bilo je još lakše. Nigde žive duše. Bili smo u zabačenom kraju, koji je počeo ekonomski da propada davno pre ratova. Napuštan, zapuštan, na kraju sasvim napušten i prepušten prirodi. Kuće urušene od starosti, zarasli putevi. Tamo smo šetali po dugo vremena netaknutim šumama, kad oko nas – staza ovdi, staza ondi – otkud to? Životinje utabale staze. Ima li medveda? Ima. Pa šetamo nekim odavno nekošenim udaljenim livadama, trava preko pojasa, kad ono, trava povijena, staza. Na sred staze, govneška, ovolika. Medved. Majku mu božju, ako mu je govno toliko, koliki li je tek on? I tako, ostatak vremena provedenog tamo su mi se na ivici vidokruga priviđale mrke spodobe kako brundajući zamiču za drveće. U povratku iz Like upali smo u saobraćajnu gužvu, reprezentacija se vraćala iz zračne luke; na televiziji doček, prijem kod Tuđmana, Šuker i Severina, Devojka sa sela je bio hit. Kad sam se vratio u Beograd, i kad su me pitali – Pa kako si se proveo u Zagrebu; rekoh – lako, glumio sam gljivu. Pa je li bilo opasno? Ne znam, otišao sam uplašen od svega i svačega, na kraju ispade da mi je najrealnija opasnost pretila od bratske medveđe šape. |