Jedem bodljikavu žicu i pišam napalm.

29.12.2009.,

*Kad su se Amerikanci tijekom Drugog svjetskog rata domislili prikačiti ampulice nitroglicerina na međunožje šišmiša, slavili su dok su im gorjela skladišta koja su se zapalila ironijom slučaja.
Uspjelo je.
Jebeš skladišta, sad će krovovi japanskih seljaka gorjeti garant.
I gorjela su.
Onda su gorjela i zračila, zbog radi Debelog dječaka i Gay.
Kažu da je pilot koji je sjedio za volanom cijele stvari rekao nešt u stilu: Što smo to napravili?
Dam se okladit da je prvo rekao: Ideš…

Way down in the hole…

*trptrptrptrptr…
otipkao je prstima po šanku. Morse mu je donio bourbon. Ogrebotine od ključeva, noktiju, razbijenih čaša i srdaca prostrujali su čašu koja je lagano zveknula o njegov zlatni prsten. Nekadašnje odličje. Založio bi i njega da su ga u zalagaonicu htjeli pustiti. Kako god…
Prstom je promuljao po kockicama leda.
Razmišljao je o razglednici.
«Charlie, trudna sam»
Maglovito se sjećao da je u Orleansu vodio gorko slatku ljubav sa prostitutkom sa nogama koje su joj rasle od zuba. Ruku nije imala. Sve u svemu bila je prilično nakazna i on se uklapao u nju kao božićni kolačić u kalup okruglaste tetke Rosie koja mu je bila stanodavka još sedamdesetih.
Uglavnom, mogućnost da je ona bezruka ostala bređa postajala je proporcionalno veća kako mu je bourbon sve više grijao dijafragmu i podsjećao koliko se U STVARI on može naliti.
Dijete ne bi izdaleka bilo tako strašna stvar u usporedbi sa ostalim…
Ipak, bunilo ga je, kako je Selena uspjela napisati razglednicu?

Nekoliko pokušaja vizualiziranja toga prizora razvuklo mu je vilicu u kiseo osmjeh. Ogledalo preko šanka zacvililo je pod tim prizorom. Paradentoza. Zubar s kojim je podijelio iglu prije nekoliko godina rekao mu je da gore ne može. Ponekad bi ga se sjetio. Gore je MOGLO biti.
Gore uvijek može biti.

Klinac.
On kako navlači prsten na nožni palac Seleni, ili Ann, ili Ruth, kako se već zvala kad je išla do prijateljice ili po mlijeko…

TRPTRPTRPTRPPTRPTPPTRP!!!


Sluša se: Being Tom Waits – Billy's band
Osjeća se: Zdravoseljački nihilizam iscrpljene osobe
Želi se: spavati, a kad se probudim da više ništa ne bude isto kao danas.

01:36 - K ( 5 ) - * Drž/Nedaj

*Ne pišem, teroriziram.

*Snijeg. Najviše od svega ipak volim snijeg.
Jel netko za grudvanje? Plaćam po satu.
Dam desnu ruku za prijatelja.

Sluša se: Ništa
Želi se: Grudanje, sanjkanje, valjanje, snijeg za vratom i u cipelama, mokra odjeća, smrznuta odjeća, ledene crvene ruke, para iz usta, para iz kape kad je skinem, smijeh.

*Ja, prvi dan života



*Mama, tata (brkovi pokazuju spol), ja
/sretna fotka




*Život je sranje.
Ima svaku aspiraciju ne biti, nekad mu se prolomi nešto basnoslovno dobro, nešto vanzemaljski nezemaljsko, ali sve u svemu je sranje.

Život je labirint. Ne vidiš što je dalje od skretanja, drugo je već zakrivljeno previše.

Život je partija šaha protiv Kasparova na steroidima.

Ja život ne kužim, kao što ne kužim ni ljude, muškarce, žene, sebe. Kužim u stvari jako malo toga. U to ubrajam i činjenicu da me smatraju društvenom osobom. To tek mi nije jasno.

Tko zna što slijedi dalje? Javlja li se netko?
Kroz život, koji je sranje, sa slomljenim fenjerom, nadajući se da ti nitko neće potrgati krila; ili noge. Nadajući se da će ti netko dati ta krila, još jedan par, neka se nađe, ili još jedan par nogu, da se skupa bude jedno četveronogo čudovište sa četiri noge i jednim, ovesized, srcem.

Ljude se ne može razumjeti. Ljudi nisu fenjeri, niti su pratioci, oni su svjetionici, negdje tamo u daljini, odijeljeni od nas pučinom nas samih, crnom nemirnom površinom neistraženih JAova.
Do ljudi se ne može. Gledaju se dijela, ne namjere, važu se i prenemažu. Ljudi su teški kao postojanje.

Ne možeš bez ljudi. Svjetionici vode do kraju tunela. Jel ima tamo svjetla ili ne, ne znam. Vidim pa javim.

Ljudi su sranje.


*Ljudima ne možeš dati još jednu priliku. Oni je mogu dati tebi. Zavisnost o sranju; ljudi su muhe govnarke.
Kratkoročnog pamćenja. Sutra ću to zaboraviti, sutra ću osjećati da život, koji je sranje, ima smisla.
Ne govorim to ogorčeno. Ne govorim to da bih ispala nihilista.
Većinu vremena mislim da je život grandiozan, sladak kao rahat lokum na mostu među dvije strane vjere. Toliko je nevjerojatan... Dok stojim širom otvorenih očiju i usta, on odmiče u svojem neumoljivom tempu. Život je brži od mene. Nikad nisam znala trčati, zapušem se, ali stojim pod zvijezdama strašno uspješno već decenijima. Ok, samo dva decenija.
Ali manjina vremena kaže svoje. Kaže da je život sranje. Veliko sranje sa jako dobrim maskirnim mogućnostima.
Zavarao nas je sve.
Svojom konačnošću.
Svi labirinti na kraju imaju izlaz.
Koji završava tunelom.
Ima li svijetla na kraju, ne znam.

Javit ću.


Sluša se: The lightning song – Queens of the stone age
Želi se: Sladoled od višnje
Osjeća se: ovustavku nikad nisam trebala stavit jer pokušavam izraziti to u postu iznad, ali sve u svemu… ništa ne osjećam.