*Život je sranje.
Ima svaku aspiraciju ne biti, nekad mu se prolomi nešto basnoslovno dobro, nešto vanzemaljski nezemaljsko, ali sve u svemu je sranje.
Život je labirint. Ne vidiš što je dalje od skretanja, drugo je već zakrivljeno previše.
Život je partija šaha protiv Kasparova na steroidima.
Ja život ne kužim, kao što ne kužim ni ljude, muškarce, žene, sebe. Kužim u stvari jako malo toga. U to ubrajam i činjenicu da me smatraju društvenom osobom. To tek mi nije jasno.
Tko zna što slijedi dalje? Javlja li se netko?
Kroz život, koji je sranje, sa slomljenim fenjerom, nadajući se da ti nitko neće potrgati krila; ili noge. Nadajući se da će ti netko dati ta krila, još jedan par, neka se nađe, ili još jedan par nogu, da se skupa bude jedno četveronogo čudovište sa četiri noge i jednim, ovesized, srcem.
Ljude se ne može razumjeti. Ljudi nisu fenjeri, niti su pratioci, oni su svjetionici, negdje tamo u daljini, odijeljeni od nas pučinom nas samih, crnom nemirnom površinom neistraženih JAova.
Do ljudi se ne može. Gledaju se dijela, ne namjere, važu se i prenemažu. Ljudi su teški kao postojanje.
Ne možeš bez ljudi. Svjetionici vode do kraju tunela. Jel ima tamo svjetla ili ne, ne znam. Vidim pa javim.
Ljudi su sranje.
*Ljudima ne možeš dati još jednu priliku. Oni je mogu dati tebi. Zavisnost o sranju; ljudi su muhe govnarke.
Kratkoročnog pamćenja. Sutra ću to zaboraviti, sutra ću osjećati da život, koji je sranje, ima smisla.
Ne govorim to ogorčeno. Ne govorim to da bih ispala nihilista.
Većinu vremena mislim da je život grandiozan, sladak kao rahat lokum na mostu među dvije strane vjere. Toliko je nevjerojatan... Dok stojim širom otvorenih očiju i usta, on odmiče u svojem neumoljivom tempu. Život je brži od mene. Nikad nisam znala trčati, zapušem se, ali stojim pod zvijezdama strašno uspješno već decenijima. Ok, samo dva decenija.
Ali manjina vremena kaže svoje. Kaže da je život sranje. Veliko sranje sa jako dobrim maskirnim mogućnostima.
Zavarao nas je sve.
Svojom konačnošću.
Svi labirinti na kraju imaju izlaz.
Koji završava tunelom.
Ima li svijetla na kraju, ne znam.
Javit ću.
Sluša se: The lightning song – Queens of the stone age
Želi se: Sladoled od višnje
Osjeća se: ovustavku nikad nisam trebala stavit jer pokušavam izraziti to u postu iznad, ali sve u svemu… ništa ne osjećam.
Post je objavljen 08.12.2009. u 23:50 sati.