*****
19.03.2009.,
*Sreća na prozi. Da je nema, jedino što bi mi bilo zapisano u životu bile bi glupe bilješke na fakultete i par glupih čestitaka. Obratimo pozornost na pridjev glupe. Sreća...

*ćoravi pupovi šljiva su škiljili na malena tjemena prolaznika, i tražili odraz proljeća. Još malo... A prolaznici su radili ono što već prolaznici rade, lupali, neki jazz, neki be-bop, otkucaje po svježe skorenom asfaltu.
Sve to je nekako prolazilo. I ono Sunce se već otkotrljalo do ulaza u svoju garderobu, crvenim halterima stežući grla. Neki prozori su već pokazivali koliko Vata troše žarulje njihovih vlasnika.
- Jesi mislila da će ovako biti, jesi predvidjela?
- Čovjek se ne smije nadati ovako nečem - počešala se po bradi koja je bridjela, - Nada je gadura, čudno kako ljudi mogu nazvati svoje kćeri Nadom... A ime Tuga im je neobično...
- Hm...
Uvijek je imao dobar komentar.
Gledala je u svoje cipele glupog, dječjeg uzorka, kako se izmjenjuju, lijeva desna, i pitala se hoće li ikada odrasti. Ponekad se osjećala premladom da sama posegne u ladicu sa slatkišima, makar je treći jubilej bio iza leđa. 31. Toliko prstiju ima jedan i pol čovjek… i crv. Hihiknula je nenasmiješeno, stisnula ruku koju je držala da se cijela mašinerija zaustavi i poljubila ga. On je podigao njenu tanku ruku i poljubio unutarnji dio lakta. Tako se odredilo što će se dogoditi kad se budu zatvarala vrata te večeri, a oni su nastavili dalje, praćeni pokrivenim očima ulične rasvjete. U zraku je bio miris prezrelih krušaka, kašast, neprozirno sladak.
- Kruškovac se negdje toči… - oči su mu lagano caklile.
- Da, - pogledala ga je ispod nateklih kapaka, alergija joj se cijedila u dušnik. Krepat od peludi, to mogu samo ljudi na Zapadu. – tamo, vidiš?
Na mračnom parkiralištu kruškovac se prelijevao u tetrapak s mlijekom, skupinica ekonomski rijetkih i ideološki zgusnutih studoša se pripremala za dolazak noći. Dvoumili su među upadom i još alkohola, dvoumili bučno, s puno smijeha.
- Idemo do njih, da imamo što povratiti, dugo nismo? – bacila mu je bockav pogled, koliko je to moguće sa samo naznakom očiju.
- Ne zajebavaj. Nećeš mi valjda sad spočitavat što sam propustio? Sad sam tu, ne?
- Jesi…
Čvršće mu je stisnula ruku da pokaže da je odglumila ironiju. U stvari joj je on, samo on, uvijek bio dovoljan. Nije znala da li je to skromnost ili snobovska izbirljivost, ali tako je bilo.
Ušli su u lift. Nije voljela liftove onom nasilnom odbojnošću, i tih minutu i pol vožnje je uvijek šutjela. Liftovski Tourette, da je otvarala usta tko zna što bi izašlo…
Izašli su oni, u mračan hodnik.
Zavukla ga je za kragnu u stan i polizala mu obraz, iz kuhinje se provlačio miris jutarnje kajgane, a vani, na uličnom svijetlu su žmirkale šljive svojim pupovima.

Sluša se: Projekt Žlust i filarmonija – koza go ubij valerij
Želi se: Kiki breskvice!!! Samo da je Bobe i bombona!
Osjeća se: popaljenost, ali sve u granicama svakodnevice
19:17 - K ( 8 ) - * Drž/Nedaj