*Još…
06.12.2007.,
*U subotu sam zabetonirala vrata na svojoj mladosti. Odsad ostaje samo žeđ. Za pernatim pokrivačem i smolom borovine.
*Ponekad mi dođu samo slike u glavu. Djelići teksta bez konteksta. :)

*Zimska rijeka

Ne teče, pomiče se. Krupna, masivna cjelina glaca svoje dno s vremenom zajedno, crnim ledom preko rogoza. Gusto ulje vode prevlači prođene obale zaboravom i slojem srebernluka. Tihi zvuk prelaženja struje preko obalnog pijeska. I lagano pucketanje zglobova trske na mrazu. Prosipaju plavih plamičaka na dno, i drugo lice Feba se ogleda, a rijeka samo guta i guta bjelinu, nezasitna.
Ona je apsolutni minus. Zna samo teči i proždirati toplinu zvijezda i vrhova vrbinih šiba koji se iz nje srebrno kite.
Zimska rijeka crno teče.
A uz njene bokove dvije obale slave srebrni pir platonske veze. Ogledaju se jedna u drugoj bez dodira, narcistički blješteći bijelim ledenim zubima, mašući crnim trepavicama smrznute trave, namigujući ostavljenim čamcima. Kroz snjegove šalju bijele pošiljke zečevima i prepelicama.
Preko crne zimske rijeke vijore brezine grančice kao zastave predaje

*Gost

Zvon na vratima. Pa još jedan. Pa još jedan.
Već taj ga je izvukao iz kreveta, ali zvon se prometnuo u lupanje po vratima, pa se šljapanje u papučama po parketu očito moralo ubrzati.
Brz pogled na sat. Dva ujutro. Na sekundu mu se učini da je klatno stalo, ali nastavilo je ljuljati vrijeme.
U hodu je navlačio kućni ogrtač, tiho psujući onoga na vratima, noćne sate tog posjeta, sebe zbog odabira karijere i sutrašnje podočnjake. Crveni ogrtač je lepršao na linijama mjesečine koja je ulazila kroz prozore hodnika, a parket se glasno ljubio s papučama, još malo mokrim od večernjeg kupanja.
Lupanje je polako počelo kršiti sva pravila pristojnosti.
Oči su mu se prestale sklapati, i bila su suha kao kugle za biljar.
«IDEEEEM!!!» proderao se, i shvatio da je upravo ta pravila prekršio i njegov glas.
Silovito je otvorio vrata, želeći odmah pokazati da nije raspoložen za bilo što osim za stvarno hitne slučajeve.
Na vratima je stajao čovjek, lagano obasjan mjesečinom koja se probijala kroz vedru noć. Vedra noć, a čovjek je bio do kože mokar.
Voda mu je kapala s odjeće, niz lice, prste, s vrška nosa. Voda mu se slijevala niz crnu kosu i trepavice su mu bile slijepljene oko očiju, pune izraza zabrinutosti i žalosti. Cijeli prizor čovjeka na vratima je zračio tugom, plavom i čistom.
«Bože, što Vam je?»
Pomaknuo se u stranu i gost je bez riječi ušao u hodnik kojim je produžio prema primaćoj, ostavljajući velike lokve iza sebe.
Propuštajući ga (protiv svih SVOJIH pravila), učinilo mu se da je vidio plavkastu svjetlost, kao od krijesnice, na posjetiteljevoj glavi. Zatvorio je oči i prostrugao s njima po kapcima lijevo-desno.
Šutke je pratio čovjeka u zimskom kaputu koji je izgledao kao da je težio tonu od silne vode koja ga je natapala, zaboravivši da je to njegov dom, i da bi on trebao pokazati put.
Gost nije rekao ni riječi. Polako je, kao na vješala, došao do primaće sobe. Ogledao ju je kratkim, nejasnim pogledom. Uzeo je stolicu i jednim jakim pokretom premjestio je tik uz polumokre papuče vlasnika parketa kojeg je tako usrdno polijevao vodom s nogavica.
Sjeo se. Nije se sjeo, nego je spustio svu svoju težinu na stolac i nagnuo glavu, kao u pokori.
Bohr odjednom shvati da ona plavkasta svijetlost nije bila ostatak sna. Ne shvaćajući ništa, pomaknuo je kosu neznancu.
Ispod kose, na tjemenu, je plavo svijetlio, skvrčenih nogu koje je obgrlio ručicama, maleni momčić, s glavom među koljenima.
Ridao je.
Suza su mu se lijevale u slapovima, niz tjelešce, po tjemenu i odjeći i licu i tijelu gosta. Čista voda se kao stvarala iz njegovog bića, uvišestrućivala u njemu, rađala se iz njega, i njegovih jecaja.
Odjednom je podigao glavu:
«UBILI STE JE!!! UBILI STE UTOPIJU!!!»


Sluša se: ništa, baš ništa, jako mi se spava
Želi se: da Miro bude dobro
Osjeća se: pospanost i dobrota

03:09 - K ( 19 ) - * Drž/Nedaj