*Jučerašnje kostobolje
14.10.2007.,
*Pet popodne
Sjedim u busu na strani dupeta koja mi je manje zgrčena, udišem vlastita isparavanja (znoj, alkohol, nikotin i muškarci, baš ženstveno), telekinetičkim moćima pokušavam zguliti blato s tenisica.
Dobar tulum…
Skužila sam da kad slušam Bobana Markovića punim gasom, iz slušalica se čuje kao da slušam narodnjake. Prosvjetljenje je došlo kad me kolega po sjedalu počela pogledavati kao na izroda. Uz mentalni osmjeh sam odvrnula još glasnije, makar me glava boljela kao da sam jela mljevene boce za doručak. Volim biti poskrivečki degutantna.

*Da, opet pecam na osmjehe.

U meni prisutnost čuda
U meni prisutnost sile
A ti si na osjećaje lovac,
Ali se nemoj silit.
Neću se smijati
*Uvredljivo je to
Neću reći ni riječi.
Toliko je sve očito,
Da želim u travu
Visoku travu.

Smiri se.

*Dobra večer
Boli me svaka kost u tijelu. Ne mogu do tuša. Sutra na spoj poletno (?)

Ja bojim se otkriti lice
Pred tobom.
Balast postaje prstenom
Magičnim
Za nas.
Tužne crte lica tvog su sa mnom,
Ali ti si
Moj praznik, moj sudac
Donosiš bol praznih živciranja
I nepotrebnosti bitka
I samo gesta
Posljednja kao uhićenje,
kao hitac u vrapca.

Al ti, moja glib, moj Pariz,
Nisi za mene izgradio grad,
I ne k meni tamo žuriš.
I samo gluha nijemost usta,
Kao željezni zvon krovova.

Al ti, moj vjetreni gusar,
Ne znaš za što je meni kriv
Tvoj ponosan profil.
I samo pogled tvoj posljednji,
Kao glavom u petlju.


*Dobro jutro...


Sluša se: Nočnyje snajpery
Misli se: e, sunce moje garavo…
Osjeća se: ni u snu dopuštena toplina

13:02 - K ( 3 ) - * Drž/Nedaj