*Peta zapovjed - done
08.10.2007.,
*Maki, Maki, a da se rastopimo?
U žuči.

*Otrovni odgoj me prati, kultura mi izjeda potiljak, i samo muzika me prati po obali neispijenog jezera bolesti i ludila.
Tanak je žal, što ako upadnem?

*Što ako kažem, ako stvarno kažem i napravim ono čime prijetim cijeli život?
Ne znam, i zato to neću učiniti.
Ja sam prokleti ziheraš.

*bittersweet

*Nisam pionir, ja sam ona koji dođe nakon izviđača i nakon ratnika i nakon bitke i uspostavljenog mira, pa cipelari gubitnike,
Ja sam prokleta kukavica.

*Jer se više ne gleda u oči, previše je načina da se pogriješi. Ljudski su odnosi previše zamršeni za većinu. Prokleta je i komunikacija jer trpa ljude u opći lonac nabacivanja poznanstava…

No, uglavnom, ajmo dat ljudima priču:

*************

*Kroz sve ostalo se probijao smrad gumenih čizama, ali nisam ga zamijetio. Kaplja znoja mi se probijala kroz korijene kose na sljepoočnici, pljesnula o vrh čizme. Znači, bila je prisutna ovdje cijelo vrijeme…
Uspravljajući se, probudio sam staru bol u križima i plamen svijeće. Sjena mi je zaplesala na zidu sobe, igrajući se sa sjenama poderanih tapeta i crvenilom cigala.
I u ovakvim trenucima, ljepota svijeta očarava.
Ili zatupljuje…
Osušeni cvijet magnolije podvješen na strop me podsjetio na ono što slijedi, na moju dužnost.
Neka.
Skinuo sam sačmaricu sa zida. Odrezana cijev se kao živa previjala na plešućem svijetlu svijeće. Glatka. Zmija u proljetnoj golotinji.
«Rosemary Jupiter»
Sjećam se, sjećam se svega… Što mi drugo ostaje? Živjeti današnjim danom? Noćašnjom noći? Onime vani?
Ne, ostajem kod sunčanih uspomena.

«Kako je vruće u ovoj rupi»
«Podrum za skrivanje od oluje usred polja i Rujna. Čudiš se??»
«Ajmo onda van»

Nešto mi je uz ogavan zvuk drobljenja puklo pod nogom. Skoro sam pao, htjevši se maknuti i zaplevši se u nečiju dugu riđu kosu.
Prekrili su cijelu livadu. Sloj tjelesa, kroz koji se tu i tamo probijalo koje drvce podivljale jabuke.

«Fuck»

Masovno mljackanje se prekinulo i jedan od đavlića grižnje savjesti me pogledao preko ramena s prsa jednog od nesretnika.
Pa, privukao sam pozornost.
Netko je morao prekinuti tišinu. Odlučio sam da to budem ja.
Glava malenog gada se razletjela kao da nije imao u ustima srčana vlakna nego dječju petardu.
Samo malo glasnije…
To je bio znak za početak. Ozvjereni su mališi sa razjapljenim štakorskim gubicama poletjeli prema meni, za sekundu su bili tu, a slijedeća se horda već izvlačila ispod donjih leševa, skliska mala kopilad.
Smaknuće. Svaku večer smaknuće. Svaku večer se trudim za ove nepoznate ljude do kojih mi nije ni stalo, svaku večer ja moram skidati njihove terete, gledati njihove strahove i proživljavati ih da bi oni imali duševni mir tamo negdje, bez zahvale ili barem društva.
Samo ja i ovo društvo. Plavi su zavist, a zeleni savjest. I to je sve što znam o njima. To i da moraju na kraju ovog tuluma ležati s praznim pogledima uperenim u zvijezde.
A broj nadobudnih astronoma se povećavao, odbijale se čahure od njih, i više se nisu vidjela tijela ljudi od svih tih crnih tjelešaca.
Boljela me glava od njihovog siktanja, i od vrućine i od svega ovog. Nisam ih ubijao da umru nego da zabava završi.
Nisu mogli dugo držati ritam. Zadnji je začepio.

Još jedan dan u čistilištu.

Misli se: Ja sam žena bez prošlosti, a ti si muškarac bez sutra
Osjeća se: feeelin goooooood….

21:06 - K ( 2 ) - * Drž/Nedaj