*Kamo dalje, rođače???
Probudila sam se danas ujutro sa strašnom glavoboljom. Pogledala se u ogledalo, ali moje lice nije bilo moje. Posuđeno, našiveni slojevi tuđeg tkiva. Komadići, kao ručni rad spojeni crnim, debelim koncem. Pogledam dalje, a ono sve krivo. Na vratu, tri različite kože spojene. Iz jednog raste jednodnevna brada, drugi prozirne kože, treći maljav, crn. Fuj. Ljeva ruka stara, šljakerska, zuljevita. Ožiljak preko nadlanice. Sijede dlake i grub dlan. Desna ruka mladića, izraženih tetiva, tankih prstiju. Na srednjem prstu žulj od olovke. Na palcu mali bijeli ožiljak. Noge sklepane, tijelo nabacano. Krivo, pomislih, sve krivo. *Mala šetnja će pomoći... Navučem kućni ogrtač, šlape (jedno je to talo na novu, tuđu mene), izađem. *Ali nije. Ljudi me u panici gledali, bježali na drugu stranu ulice (suncanu). Djeca plaču. Babe se križaju. „Pa što vas briga, ne izgledate vi kao kreacija od lego kocaka nekog kripla!“ Cuju se sirene, dolazi hitna i policija. Gledaju u me crne unutrašnjosti cijevi. „No dobro, evo, ne mičem se, što se pjenite.“ I tako sam, doktore, završila kod vas. Gledajte me u oči, zaboga, pa sigurno ne izgledam tako grozno... Izgledam? Hm... Smola. Znate, ovo izvana... Nije tako loše. Ovo unutra, e, to je problem. Komadići različitih srca me dopala, i različitih razuma. Jedan dio mi se sviđa. Čist, racionalan, kao vurica. Ne diraju ga male svinjaije, poput ove što mi otpuhujete dim u lice. On tu svinjariju samo proučava. Fasciniran je 24-7. Proučava i bilježi. Jedan dio se smije. Vama. Svinji koja čami u uredu i ne vidi da ima dobar pogled kroz prozor. Smije se vašim plućima obloženim katranom. Kakvo je sarkastično kopile bio čovjek od kojeg je taj dio! Komadić se također smije. Smije se jer je vani proljeće, a taj dio baš zavolio proljeće. I procvjetali su kesteni i bazga. Tanke niti mirisa se zavlače i u vašu rupu specijaliziranu za psihičke bolesnike, škakljaju nosnice mog novog novcatog nosa, pa nasmijavaju zadovoljnog komadića. Prvi dio ne razumije ovaj treći. Ovaj vjeruje. Stvarno čvrsto vjeruje. A četvrti mi se nimalo ne sviđa. Neki čudan, osjetljiv, fotosintetski. Mal, ali zvjezdastog oblika, pa bode. Taj mi najviše smeta, ako mislite eliminirati dijelove, molim da se ovog prvog riješimo. A petog nemojte izrezivati. Ta priča još nije završila, a i vezala sam se več uz nju. Zvijer. Jeste čitali? :) Ta mi se hladnokrvnost dopada. No što ste zinuli? Nisam vam ja bolesnik shizofrenije, pa da imam podvojenu ličnost. Ne tretirajte me kao ludu. Svatko mi prišio komadić svoj, ljudi, mjesta, događaji. Onda došao ludi znanstvenik, prikopčao me na hrpu kablova, čekao oluju i Voila! cvrcnula mala iskrica. Život, postojanje, bitak, vateva! I uglavnom, jel ova sesija gotova? Mogu kući? Nekako sam gladna, i nisam sigurna koliko će dugo trajati obrok s dvije polovice čeljusti od ljudi različite dobi. Ups, ode oko... No sjajno, dali mi narkoleptičnog nadrilječnika... Odoh kupiti mlijeko. Samo da još posudim ta njegova znanja...  Sluša se: Azra – Ne reci mi dvaput Želi se: cjelina, čaj Osjeća se: hladnoća stopala i pogledi u zatiljak |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
