*ne zovu me uzalud...
27.04.2007.,
Dobro jutro,
Buđenje!
Istezanje do grčeva u listovima
I bolu u pupku.
Izgaranje.
I ponovno rođenje.
Izraslinom na kljunu progrizam kroz sloj kalcija.
Žmirkam na svijetlost.

Nevjerojatno je kako čovjek može dosaditi.
Posebno ja sama sebi kad čmrljim, i cvilim, i zanovjetam.
Prestajem! Nema ni klinike za odvikavanje za mene, direktno proglašavam cold turkey.

Mislim, sve navedene radnje neće ubrzati ono kucalo na zidu (ili bilo koje drugo for that matter) da obavlja svoju jednostavnu ranju ista brze. Ili da mi bar donese sendvič.
Svjetska smola, ali što sad.
„Daša, dugo ti je trebalo“

*Znam i zašto mi je ovako dugo trebalo.

Nije bilo Kurve da me pogleda s gađenjem. Taj bi me pogled uvijek trznuo.
Pogledi sve govore (zato ih i izbjegavam, neznanje je blagoslov), a Kurva je imala jedan od rječitijih pogleda.
Otišla je Kurva moja, Janje moje malo.
Nisam za samozavaravanje, svjesna sam da je najvjerojatnije završila pod kotačima nekog svinjskog gnjusa. Majka ga po Savi s kukom tražila dabogda.
Ode jedino živo biće koje me je savršeno razumjelo i svejedno našlo snage da me ne podnosi. Koje nije voljelo da je mazim, i koje je skakalo u moje krilo kad bi mi jajnici pjevali Ilijadu i Odiseju u dvoglasu.
Moje Janje je imalo onaj divan pogled ispunjen prezirom i nadmoćnošću.
I voljela je da je se podraga u jednom potezu s jednog kraja tijela na drugi dok se protezala.
Skinimo kape i
Minutu šutnje, molim.

*Inače?
A inače nisam ni tako loše raspoložena.
Čudne se stari događaju.
Drugima.
I meni.
*Zvjezdana, griješila sam. :)

Sluša se: začudo ništa
Želi se: Do a little dance, make a little love
Osjeća se: ma neugodno mi je...

23:50 - K ( 8 ) - * Drž/Nedaj