*previše, previše, previše... i nikad dosta...
31.01.2007.,
- Danas je netko pio s mog mednog izvora! – zadrhti planinski covjek u uzasu i bijesu! Okrene se i ode, namjerno naglasavajuci svoju tezinuglasnim hodom po grancicama i suhom liscu, a patuljak koji je bio svemu kriv prevrne se s boka na bok u grmlju i glasno se podrigne.
*Nitko nikad nece saznati zasto sam napisala ovih par recenica, ali me to zabavilo. : )

Ma danas je bio stvarno jedan krasan dan! S tim da pisem ovo tek na sredini dana, jos nije gotov, ali sto mi se lose moze desiti? (kaze Pobjednicki Cvjetic i opizdi ga grom)
Prije nekih par mjeseci je Tvrdi je ustvrdio da meni stvarno malo treba da se veselim. I stvarno...
Danas:
Sijalo je sunce. Na faksu je bilo ugodno (makar sam ustanovila da sam jednostavo preblesava da zivim, tko ide na ispit zaboraveci Index??), polozila jos jedan ispit, s vrlo dobrim. Opet sam nosila neciju ruku na ramenu. Stajala u busu za doma, ali to dozivjela skroz drugacije nego obicno. Stajala sam skroz naprijed, nista mi nije bilo u vidokrugu osim ceste i vidika na planine, i imala sam neki Supermen osjecaj letenja, uz balkanske poskocice ludog ritma. Dobra glazba me cijeli dan nije zaobisla. Dobro drustvo oko mene.
Sto jos čovjeku treba da bude sretan? Ja se stvarno ne mogu sjetiti.
Mogu, ali i taj je kriterij je zadovoljen. Jedem Koexe (bas originalno ime za KEKSE, zar ne?), ceka me cips (ozbiljno sam se primila ovog hranjenja).
I mogu se sjetiti jos neceg. Da mi je ta ruka na ramenu ostala do ... pa da se onda premjesti na drugo. Bi li se vlasnik te ruke protivio, pitam se? : )

Jao, kako sad imam mocan priliv neke bolesne, skoro nicim izazvane euforije! Shvatili ste vec da mi se to ponekad dogadja, neko oslobadjanje viska secera iz jetre po cijelom tjelu + endorfin poludi, i svasta dobrog, i nikako da se na lose skoncentriram, kao da ga nema, tog zla. Da me netko stisne kao krpu poslije pranja, samo sreca bi se cijedila...
Ma okrivit cu godine. Mlada sam jos! ; )
Da! Bas se osjecam mladom, i sve mi po džonu, glavom kroz zid! Pozitiva moja je alternativa. Dosta mi je depresije! Pa proljece samo sto nije tu, a vi nikako da skinete kapute sivila! Cak sam pustila jednom proljetnom sinu da me ljubi. Koliko blogova o nesreci, tuzi, letargiji... koliko tuznih ljudskih prica...
To mi je, u stvari, najveci problem kod tih blogova, znam da citam o necijem zivotu, koji se stvarno desava, pa kad vidim da je nekome tesko, pa je tesko nekolicini njih, pa je tesko skoro svima, to me ubije u pojam.
A zivot je toliko fin! Neki ga jedu kao grožđice, malo po malo, pa jos razvlace jednu dugo-dugo, i dok jedu drugu jos zale za prvom, pa su im unistene sve. A ja jedem kao klinci lubenicu, otkidam velike kriske, guram u usta krupne zalogaje, skupa s kosticama, pojedem skoro do tamnozelenog sloja dok trazim jos, curi mi sok po bradi i prasina se lijepi na šećer na obrazima. Ponekad se zahliknem, ali uglavnom sve prolazi glatko, netko potapsa po ledjima, a znam par ljudi koji znaju izvesti Hajmlihov potez.
Nekima vjerojatno samo fali apetita...

Odoh ucit, i svima zelim dobar tek!

Slusa se: Sigur Ros (hm, Pobjednička Ruza, zvoni li vam to? Pobjednicki cvjetic, moje ime mozda...?), jos uvijek isti album.
Zeli se: malo iskrenosti
Osjeca se: svasta nesto, nekako imam poriv pet zvjezdica nacrtat, ali cu izgubiti na originalnosti.

19:30 - K ( 4 ) - * Drž/Nedaj