|
nije da mi se sviđa što pišem o svojim trenucima ljubavi, najdublje ljubavi, ali ponekad mi bude lijepo prisjetiti se. pa nek ostane zapisano negdje.
uživam u toplini sunca i lijepom i dužem danu. volim trenutke kada potpuno zaboravim na budućnost i da uopće vrijeme teće.
godi mi njegovo društvo i način na koji mi izmami osmijeh na lice. volim osobu u koju se pretvorim kada sam s njim, potajno, da nitko ne vidi, da nitko ne sazna. osim mene i njega.
vjerujem kako bi ljudi opisali to kao ljubav, ali meni ne paše ta definicija i etiketiranje i volim misliti da je moj osjećaj izvan granica stereotipa, ljubavi.
predivno se osjećam ponekad. ali postaje mi sve teže ne biti hladna. postaje mi teško voljeti bilo koje stvorenje, bilo što, bez trunka ravnodušnosti.
u trenucima se zamrzim zbog svoje sebičnosti. vidim da se mijenjam iz dana u dan, a ne znam kako da zastanem i trebam li uopće.
uživim se u knjigu ili pjesmu i zaboravim kako je to biti najstvarnije tu, živ i opipljiv, ranjiv.
nemam ništa protiv toga, a ni ne sviđa mi se.
ali to je jedini način kojim guram sebe dalje, pa ne želim odustati od toga još malo. barem još malo.
|
