sreća je relativna.

ne znam kako objasniti. riječi uvijek pofale.
ljudi me naljute i ne želim ih ni čuti, pa čak iako ni sama ne razumijem razlog, a ne znam ni naći neku izliku.
ponedjeljkom sam umorna od trenutka kada otvorim oči. mrzim profesore i na satu zamišljam dan kada ne budem morala ovisiti o njima. ili pak nastojim mislima negdje odlutati.

imam osjećaj kao da slušam previše glazbe, a ni jedna skladba me ne može skroz upotpuniti. pa zaključujem da sam rastrgana u nekoliko pjesama, što mi čak ni ne smeta.
posežem za velikim dozama čokolade kad god osjetim frustracije i veselim se svakoj kavi daleko od rutine.

katkad mi se učini da se ne mogu sjetiti tema o kojima sam razmišljala zatvorena u vlastita četiri zida. previše se dajem drugima. ili se dajem previše osoba. kako god okrenem... ne znam.


još uvijek se uspijem lako izvući rečenicom da ovo nije moj dan.
smirujem se čitanjem i spavanjem. a volim i buljiti u prazno, što mi se sve više čini korisnijim od besciljnog učenja.

znam da sam neuravnotežena, no opet, volim to svako toliko zaključiti. onako, iskreno prema drugima.


volim osobe koje me prihvaćaju. ili koje su se jednostanvo navikle. nekako mi se sviđa taj osjećaj kada ne iznenadiš nekoga previše reakcijom, čak i onom neuobičajenom.
nešto kao olakšanje.

t., bila sam zaljubljena u tebe četiri godine, i patila. zbog tebe.
prebrodila sam to. okrenula novu stranicu. i onda se opet zaljubila.
proživljavam najljepše dane u životu, dok me M. čvrsto drži za ruku i ne ispušta ju. baš onako kako sam željela.

i onda se igrom slučaja sretnemo. i po prvi put se ne možeš suzdržati, i pokažeš mi svoje osjećaje. po prvi put otvoreno pokazuješ da nisi ravnodušan prema meni.
zbilja si nevjerojatan, znaš?

zakasnio si, koje četiri godine.





and so castles made of sand melt into the sea, eventually.

ponekad zbilja mrzim cijeli svijet.
ponekad mi stvarno svi idu na živce i imam osjećaj da ću svakog časa iskočiti iz vlastite kože.
ponekad stvarno želim porazbijati cijelu tu sobu u kojoj se nalazim i onda ju praznim pogledom promatrati dugo najduže.

ponekad ne znam jesam li zbilja svoja, ili pripadam nekoj drugoj dimenziji.
ponekad mi ništa nije jasno. i rasplačem se zbog svake sitnice i svaki događaj skupi u sebe sve detalje koji me paraju.

ovo nisu moji dani.