sreća je relativna.

U četvrtak sam se ošišala. Dok sam na Zametu čekala autobus da pođem doma, shvatila sam da mi nikad nije bilo ljepše čekati autobus. Baš je bilo lijepo. Ne znam zašto. Ona je vožnja autobusom bila neobično lijepa. Ne znam zašto.




U petak sam, nakon treninga, bila malo tužna. [ iako to baš nije prava riječ. ]
Trebala sam nekoga za razgovor. Mislila sam da mogu računati na prijatelja. Poslala sam mu poruku, odgovorio je. Rekao je da će me sačekati u gradu. Čekao me. [ skoro pola sata... ] U gradu je bilo neočekivano hladno. Puhalo je.
Izašla sam iz autobusa, vidjela ga na stanici i uputila se prema njemu. I on se žurnim korakom uputio prema meni. A onda me jako lijepo zagrlio. Krenuli smo u onu našu uobičajenu šetnju gradom. Prošetali smo se Korzom i otišli sjesti na klupicu na kojoj smo i prošli put sjedili. *na onu klupicu na kojoj mi je grijao ruke.* Sjedili smo na toj klupici i smrzavali se... Čvrsto smo se sklupčali jedno uz drugo, zagrlili se, a puštali smo se jedino kad smo oboje trebali ispuhivati nos...
On je sjedio s desne strane, ja s lijeve. S jednom smo rukom grlili jedno drugo, a drugu smo ruku zavukli jedno drugom u rukav. Svejedno smo se smrzavali. Ponavljali smo stalno: A jesmo glupi. Tu se smrzavamo k'o dva debila. No bilo nam je dobro. On mene jako voli, u to sam sigurna. Ja njega volim isto toliko, a možda i više. Nema puno takvih osoba na ovom svijetu. On je poseban, svaka bi ga cura poželjela imati uza se. Ja baš imam sreće.




Jučer je bila subota. Imala sam natjecanje u Zagrebu. [ inače, samo da se zna, treniram judo. ] Bila sam prva. To me jako usrećilo. Jako sam ponosna na sebe. Već duže vremena ne osvajam ništa. U zadnje vrijeme sam bila jako popustila u judu, no ovo mi je poticaj da počnem ozbiljnije trenirati.
Na natjecanju je bilo baš lijepo. Strašno mi je žao što sam u prvoj borbi povrijedila jednu curu, bila sam baš tužna zbog toga. [ iako još uvijek ne shvaćam kako je moguće da sam joj ozlijedila ruku koju nisam bila 'ni takla'... ] Prije borbe sam se bila dobro naspavala, i u autu dok smo se vozili, i na tribinama. Ubuduće ću to češće raditi...


[ piše: Memorijalni turnir Zlatko Papac, a na poleđini: 2007. ]

Jedna stvar koja me bila jako razveselila je bio snijeg u Zagrebu. Prijateljica iz kluba i ja smo bile izašle iz dvorane jer je ona sebi htjela nešto kupiti, pa smo vidjele kako je snijeg padao... Meni se svaka pahulja hvatala za kosu i za novu frizuricu... Nije mi to smetalo. Naprotiv, baš sam se ugodno osjećala.




Na natjecanju sam bila vidjela i prijatelja iz jednog zagrebačkog kluba. Dugo se nismo vidjeli. Kad sam ga ugledala, zapiljila sam se u njega dok nije pogledao u mene, a kad me napokon primjetio, počela sam mu mahati k'o luda. Par je sekundi buljio u mene s onom njegovom zbunjenom facom, a onda je napokon shvatio da sam to baš ja. Bilo mu je jako drago što me vidi. To ga je bilo jako obradovalo, a i mene je. Malo smo popričali pa smo se na kraju srdačno pozdravili. Baš je on dobra osoba.




Na povratku smo se u autu vozili prijatelj, prijateljica i ja. Vozio nas je jedan prijatelj iz kluba koji nam, kad nam vodi treninge, ubije svaku kap veselja koju držimo u sebi. Vodi jako dobre treninge, naravno.
U autu smo s njim umirali od smijeha, ja nisam mogla do daha doći koliko sam se smijala... Svaka druga mu je psovka, a sprdao je sve vozače oko sebe... Na trenutke nam je znao reći da zatvorimo sve prozore i onda bi se iz svega glasa zaderao na vozača ispred nas. Mi smo se parali od smijeha...




Kad smo bili zastali na jednoj benzinskoj postaji da se malo odmorimo, opet sam vidjela snijeg. Kad nitko nije gledao u mene, skakala sam po njemu kao malo dijete, ostavljajući tragove martensica za sobom... Tamo smo se čak i slikali.
Bilo mi je jako lijepo na tom natjecanju...
[ iako bi mi bilo puno ljepše da sam vidjela moju Kixxxolinu koju volim najviše na svijetu. ona je nažalost ozlijedila ruku na jednom natjecanju... nadam se da će se što brže oporaviti. ]