posjedio sam još kratko u krevetu a potom ustao u potrazi za kakvom knjigom. shakespeare me nije inspirirao kao inače, pokušao sam još s nekim amerikancima ali uzalud. bio sam iznimno nemiran, znali su me pohoditi ti određeni nemiri ali sam znao i kako izlaziti s njima na kraju, nekako je sve uvijek imalo smisla, ne znam, možda sam samo bio mlađi i sigurniji, arogantniji po svoj prilici, čak i naspram samog sebe. u takvim sam trenucima trebao nekog razumnog i bez mnogo razmišljanja okrenuo sam njen broj. – molim? – ja sam. – a misliš da se još uvijek možeš tako predstavljati? – rekla je uz lagani osmjeh. nisam je vidio, ali sam je dobro poznavao. – naravno, draga. samo ja, kao i ti meni. – sad se glasno nasmijala, nasmijao sam se i ja. dugo se nismo vidjeli i pomalo mi je nedostajala. – slušam, - rekla je kratko. – slobodna večeras? – pa... – pa... ne filozofiraj, kupim te pred zgradom za sat vremena. to ti je dosta za uređivanje. – a da? – da. ponovno se nasmijala uz jedno «vidimo se». oraspoložila me pomisao na stabilnu večer. u našem odnosu nije bilo oscilacija nakon razvoda. bio je zaista čvrst i postojan, kudikamo stabilniji od ikojeg mog odnosa uopće, a naročito u odnosu na vrijeme braka. na brzinu sam se obrijao, otuširao, nešto kontemplirao pred ormarom, više iz razloga što je vrijeme bilo tako šašavo posljednjih dana, posve nalik mom životu u tom trenutku, nego iz nekih modnih nedoumica. ulovio sam odraz u ogledalu prije izlaska iz stana i nekako sam sam sebi dobro izgledao. zadovoljan, pjevušio sam cijelim putem, ona je živjela na drugom kraju grada, u kući, sada je bila gospođa nekog beskompromisnog političara kojeg nikada nije bilo kod kuće, ali generalno mislim da je našla što je tražila. bila je vrlo aktivna i jedva je čekala da djeca porastu kako bi se posvetila svojim aktivnostima, što društvenim, što privatnim. volio sam upravo tu njenu stranu, tu istu stranu zbog koje nismo mogli zajedno. nisam je mnogo čekao, a razmišljanja su me odvela na neku sasvim desetu stranu pa sam je primijetio tek nakon što je pokucala na prozor. ustao sam da joj otvorim vrata. – dobro večer, kako smo, upitao sam prilazeći joj uz poljubac. – odlično, hvala, ti? samo sam se nasmiješio. sjeo sam u auto i krenuo. gdje ćemo? – ja sam oduvijek bio gentleman, dakle, izvoli draga, reci ti. – gladan? iznenadilo me to pitanje, jer da, bio sam gladan, a da nisam ni opazio, kroz glavu mi je kratko prošla salata i kokoš oko podneva toga dana, donijela je ta misao i sjenku na lice, što njoj, naravno, nije promaklo. – pa ne pitam te da mi kuhaš, nego jesi li gladan, što si se odmah smrknuo! – ah ne, to nema veze s tobom, zapravo, nego da, gladan sam, i pretpostavljam da znaš neko novo ludo mjesto? – naravno, nasmiješila se. meso ili riba? – pa... može riba, zapravo, da. riba. – ok, onda idemo u s. ulicu.