|
Sad baš čekam nešto. Donekle naslućujem da neće biti ništa od toga, tj. da kad eventualno dođe osjećat ću se, paaaaa loše. Ali problem nastaje što sam na taj osjećaj navikao (to vam je onaj osjećaj kada se kao veselite nečem, a ništa od toga i jbg onda) i sad dok mislim da će opet doći do njega uhvatio sam se u tome da mu se veselim.
Ovo je novo.
Umjereno se veselim nečem lošem.
To nije zdravo.
***(par minuta kasnije)***
Da. ispada da sam imao pravo.
Proklet bio, no moram se pitati, jer vjerujem da nisam jedini takav, što je to u ljudima da priželjkuju loše stvari? Može li biti da su naučeni na život razočaranja pa iz navike se vesele nečem poznatom. Nečem stalnom.
Ili smo tako napravljeni da smo jednostavno autodestruktivno u duši. Možda volimo bol. Na ovaj ili onaj način.
Idemo dalje...
Danas sam zbog posla morao razmišljati o tome što nas čini ljudima, točnije o očuvanju ljudskosti. Konkretno ima jedan lik koji da bi spasio ono što vrijedi spasiti gubi sebe, gubi čovjeka u sebi. Možda će ga se njegovi odreći zato što je postao takav kakav jest, ali on je postao takav.....ne-sasvim-čovjek da bi njih spasio i ako on nije onaj čovjek koji je bio prije svega, onaj koji je htio žrtvovati sebe, što on na kraju može zaključiti zašto je to napravio jer mu sad ionako nije bitno? Ne pitajte otkud te stvari.
Ali stvarno, tijekom života se mijenjamo i recimo da sa 20 godina čovjek nešto želi, deset godina kasnije on nije više taj čovjek, a recimo da je želja bila jedna od onih univerzalnih koje želiš na duge staze. Dali on još želi to, a ako želi, zašto želi? Jer razlog ne može biti isti kad on nije isti čovjek. Pa me zanima zašto se uopće truditi čuvati svoje karakteristike, biti taj karakter kad će on ionako nestati u promjeni?
P.S. Pegy, idem na FOI.
|