utorak, 12.06.2007.

Kao nikotin. Ti. Fališ.


Listening to: E.N.I. - Oči su ti ocean [*again*]

Imala sam želje za petak. Nisam se previše nadala, al neka mala iskrica u meni je ipak postojala. I sve je teklo onako kako je trebalo, kako sam zamišljala, kako sam htjela. Iako, njegov odgovor je izostao. Očekivano. Pogledi. Retrovizor. Poljupci. Prljavo kazalište + Daleka obala. "Nikotin". Ponoć. "Daj mi ruku..."...×××..."Ne,ne...evo ti lijeva, jer je mekša...".

Listening to: Oliver - Pismo moja

Subota. Osmjeh do uha do uha. Ponosno hodanje gradom. Sreća. Rekla sam mu što sam htjela reć, i tek u subotu ujutro shvatila koliko je to zapravo olakšanje bilo. I bilo je. Sve što se zadnja dva tjedna nagomilavalo u meni, sve je izašlo van. Divan osjećaj. Uz sve to, još i sunce vani. Prštala od sreće. Pool party. Bazen, sunce, puno voća, sangria, cure. Divno. Veselo. Zabavno.

Listening to: Nataša Bekvalac - Nikotin

Bojim se da se zaljubljujem. Ili sam već zaljubljena. Ne želim to osjećat. Ne želim se toliko vezat...jer znam da će na kraju boljet. Znam da neće bit onako ko bi ja htjela da se razvija. Upravo zato jer previše razmišljam, previše planiram. I previše se vežem.
Kad bi mu bar mogla reć to što osjećam. Ali toliko ipak ne mogu. Znam kako bi reagirao. Bijeg.


No, priznajem... fališ.

...kao nikotin, ti još tečeš mojim venama...
| Komentari (6) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.