Željela sam ove misli zadržati za sebe, ali one jednostavno žele van. Možda će manje boljeti ako sve ovo izbacim iz sebe van. Možda će boljeti isto. Samo znam da želim da ovo što sada osjećam manje boli...
×××
Toliko toga ti želim reći, ali nikako da se nađemo. Ne želim te pitati da se nađemo, jer će se dogoditi ista stvar koja se desila pred mjesec dana. Izbjegavat ćeš me. To ne želim. Ako ti je imalo stalo, ti ćeš htjet da se nađemo. Vjeruj mi, previše je stvari koje ti nisam rekla a htjela sam. Možda bi stvari tada bile sasvim drugačije. Možda se ne bi dešavalo ovo što se sada dešava. Od "onog" dana nisam sva svoja. Nisam to ja. Tužna sam, a to su valjda svi primjetili, iako se pokušavam sakriti iza svog osmjeha. "Tog" dana osjećala sam se tako... poniženo? ljuto? tužno? Ma sve zajedno. Zašto si mi se išao ispričavati zbog tako glupe stvari? Zbog te tvoje isprike osjećala sam se tako jadno. Kao da te cijelo vrijeme pratim, a ti mi se ispričavaš zbog svojih postupaka jer si me ugledao kako vas gledam. A nisi napravio ništa krivo. Ja te za ništa nisam optužila. Zašto ti je to trebalo? Ne, nisi mi se trebao ispričavat. Jer da nisi, sada bi sve bilo lakše. Sve bi zapravo bilo drugačije. Čudno je to, al ponekad će ti pomoći ljudi od kojih se to nisi nadao. Saznala sam neke stvari od tih ljudi. Ili od samo jednog. Svejedno. Ne znam jesu li istinite, iako taj netko tvrdi da jesu. Ne znam da li je bolje da su istinite ili da nisu. Što bi mi teže palo? Ne znam više ni sama. Već par dana svaku noć pustim barem jednu suzu radi toga. Pokušavam se natjerati da ne plačem, ali suze jednostavno krenu. Rekli bi Prljavci "...u sebi molim da me suze ne izdaju...". A bojim se da su mene izdale. Zašto je tako teško doprijeti do tebe. Kad bi me barem saslušao. Samo 5 minuta. Kad bi barem samo tih 5 minuta poslušao što ti imam za reći, i pokušao me shvatiti. Ono što slijedi nakon toga me ne zanima. Hoće li biti onako kako ja to zamišljam, ili ćeš reagirati baš suprotno - nije mi važno. Samo želim izbaciti iz sebe ovo što osjećam, jer me toliko pritišće iznutra da postaje nepodnošljivo.
Pokušavam shvatiti zašto ti je toliki problem pozdravit me pred društvom. Uvijek ja moram napravit prvi korak. Zar sam ružna? Dosadna? Tvoji frendovi me ne vole? Ne znam, meni se čini da je s njima sve ok. I tih 10 minuta tvoga života, zar bi ti toliko smetalo da ih posvetiš meni? 10 minuta. Znaš što je to prema cijelom našem životu? Ništa. Ama baš ništa. Al tebi je očito puno. Pa me onda pitaš da li se ljutim na tebe. Ne ljutim se. Htjela bi, ali ne mogu. Pitaš me da li si ti krivac mog lošeg raspoloženja. Pa, dragi, što misliš, jesi li? I slijepac bi vidio da jesi. Ali ne krivim te. Ne krivim te jer sam si to sama dopustila. Dopustila sam si da osjećam žmarce u trbuhu. Iako negiram da ih imam. Dopustila sam da mi se previše prebližiš. A mogla sam učiniti isto što i ti. Distancirati se i sagraditi nevidljivi zid. Mogla sam, ali ja glupa, to nisam napravila. Jer ja nisam ti. Jer ja ne mogu sakrivati svoje osjećaje kao ti, bili oni pozitivni ili negativni. Ne mogu se praviti kao da se ništa nije desilo kada je, i ti to dobro znaš. Čega se bojiš? Mene? Osjećaja? Stvarno više ne znam ni sama. Ne znam niti imam li snage otkriti. Jer...ako sad boli ovako, kako će tek bit kasnije? Kad bi barem rekao one riječi koje želim čuti... kao što pjeva Hoobastank... "...i never ment to say those things to you..."...mda... Možda... ali samo možda... moj san postane stvarnost. A on nije neostvariv. Vrlo je jednostavan.
Samo mi pogledaj u oči...



Oprostite na ovako intimnom postu... trebalo mi je ovo...

Voljela bih da se mogu otrgnuti od ovog svijeta, jer za njega ipak treba odvojiti određeno vrijeme, ali ne mogu. Otkad nisam pisala kao da je nestao dio mene. Pratila sam ostale blogove, gledala svoj, i svaki put otvarala blog editor s namjerom da pišem, ali sam samu sebe uvjeravala da mi ne treba. A ipak mi treba. Treba mi to mjesto gdje ću izbaciti svoju tugu, sreću, bijes, radost... Jednostavno - treba.
Dio života je iza mene. Srednja škola. Predivni dani koje ću zauvijek držati u jednom kutku svoga srca. Razred koji će zauvijek ostati u mome sjećanju. I svi ti ljudi u njemu, iako ponekad idu na živce, ali svi su posebni na svoj način. Svakog volim posebno. Iako se slažem s onim da sve što je lijepo kratko traje, znam da to lijepo ipak ostaje u mom sjećanju zauvijek. No sada zatvaram ta vrata a otvaram nova. Jer nove prilike su tu, i novi ciljevi su postavljeni. Idem glavom kroz zid, kako bi se reklo. Želim, i ostvarit ću to što sam naumila.

Zadnji dan škole trebao je biti poseban. Trebao je biti veseo, a na kraju se pretvorio u melodramu. Ne mogu prijeći preko nekih riječi koje su mi upućene jer sam se osjećala tako poniženo. Sve suze koje sam isplakala nisu bile zbog Njega, već zbog toga što je i kako rekao. Pogodilo me u dubinu srca, a bolilo je jako. Ponekad se pitam čime sam zaslužila da se netko tako ponaša prema meni. Jesam li nešto krivo napravila, i da li se ia ponašam kao kuja. Iako uporno pokušavam, ne shvaćam mušku logiku. I baš u trenu kad pomislim da mi je bar malo krenulo, i da sam shvatila, e baš onda pogodi tamo di ne treba. Pokušavam samoj sebi reći da ne vrijedi zbog toga biti tužan, ali osjećaji su tu i ja ih ne mogu kontrolirati, ma koliko god ja to silno željela. Samo bi htjela da me jednom u životu netko do kraja sasluša i da me pokuša razumjeti. Naravno, odnosi se na muški spol.

Idem na terasu razbistriti misli. Jer valjda mi to i treba. Sada... u ovom trenu...