Voljela bih da se mogu otrgnuti od ovog svijeta, jer za njega ipak treba odvojiti određeno vrijeme, ali ne mogu. Otkad nisam pisala kao da je nestao dio mene. Pratila sam ostale blogove, gledala svoj, i svaki put otvarala blog editor s namjerom da pišem, ali sam samu sebe uvjeravala da mi ne treba. A ipak mi treba. Treba mi to mjesto gdje ću izbaciti svoju tugu, sreću, bijes, radost... Jednostavno - treba.
Dio života je iza mene. Srednja škola. Predivni dani koje ću zauvijek držati u jednom kutku svoga srca. Razred koji će zauvijek ostati u mome sjećanju. I svi ti ljudi u njemu, iako ponekad idu na živce, ali svi su posebni na svoj način. Svakog volim posebno. Iako se slažem s onim da sve što je lijepo kratko traje, znam da to lijepo ipak ostaje u mom sjećanju zauvijek. No sada zatvaram ta vrata a otvaram nova. Jer nove prilike su tu, i novi ciljevi su postavljeni. Idem glavom kroz zid, kako bi se reklo. Želim, i ostvarit ću to što sam naumila.
Zadnji dan škole trebao je biti poseban. Trebao je biti veseo, a na kraju se pretvorio u melodramu. Ne mogu prijeći preko nekih riječi koje su mi upućene jer sam se osjećala tako poniženo. Sve suze koje sam isplakala nisu bile zbog Njega, već zbog toga što je i kako rekao. Pogodilo me u dubinu srca, a bolilo je jako. Ponekad se pitam čime sam zaslužila da se netko tako ponaša prema meni. Jesam li nešto krivo napravila, i da li se ia ponašam kao kuja. Iako uporno pokušavam, ne shvaćam mušku logiku. I baš u trenu kad pomislim da mi je bar malo krenulo, i da sam shvatila, e baš onda pogodi tamo di ne treba. Pokušavam samoj sebi reći da ne vrijedi zbog toga biti tužan, ali osjećaji su tu i ja ih ne mogu kontrolirati, ma koliko god ja to silno željela. Samo bi htjela da me jednom u životu netko do kraja sasluša i da me pokuša razumjeti. Naravno, odnosi se na muški spol.
Idem na terasu razbistriti misli. Jer valjda mi to i treba. Sada... u ovom trenu...
Post je objavljen 26.05.2007. u 23:57 sati.